Zašto zapravo trebamo glas(ov)ati ili 'ko uopće kaže da trebamo?
Budući da je još malo ostalo do tih parlamentarnih izbora najbolje da odmah riješimo i ovu temu, već dugo sam nešto počeo pisati o tome ali nisam nikako prije stigao objaviti. Zamislio sam ovaj članak kao jednu kratku objavu, dekret, uputak zdvojnom što činiti. Možda vas već takav uvod sam po sebi odvrati od daljnjeg čitanja, a kamoli od slijeđenja uputka. E onda ko vam kriv, samo poslije nemojte reći da niste znali, da nitko ništa povijesno ne kaza u danom momentu ;-)
Ovaj članak je dakle namijenjen prije svega onima koji su pod raznim privatnim izlikama neodlučni i nezainteresirani, ne pišem ovo da obratim one zabludjele aktivno u pogrešnim opredjeljenjima, za te bi trebao malo jači pisac, ili kad bolje razmislim prije bi to bio posao za egzorcista, a ne pisca…
Gledao sam malo neka predstavljanja stranaka na tv-u, sasvim smiješno kakvih sve čudesa ima, ali to smo i znali, ništa nova- igrokaz lutaka, odraslih većinom visokoobrazovanih ljudi s karijerama, a koji zbog nekog razloga rezoniraju kao da nikakve veze sa iskustvom života nemaju… Koja bi bila razumna pretpostavka o tome pitanju? Da li um uslijed opredjeljenja za političko razmišljanje jednostavno podivlja, zastrani, odluči pod svaku cijenu rastrgnuti vezu sa svojom prirodom i pronaći neka svoja lokalna i privatna otkrivenja i opredjeljenja? Kao lav koji umjesto da trči savanom odluči skočiti u more i otplivati sa morskim psima? Da li je zaista politika kao takva nešto iskonski prljavo i fuj, nešto izopačujuće?
Jesu li onda u pravu tek oni apolitični i indiferentni prema tome tragikomičnom igrokazu?
A što je opet to apolitičnost? Nezainteresiranost? Status quo? Nonšalantnost? Indolencija?
„.To se mene ne tiče, ja sam izvan toga, ja sam u nekim drugim sferama, ma to mene jednostavno ne zanima…“
Znam povijesti dosta i previše, status quo se nikada nije pokazao rješenjem, rezultat statusa quo je samo još teže konačno suočavanje s problemima kad dođu na naplatu, a dođu svaki put. Kao pijani slon koji trči prema vama, a vi se s tim problemom suočavate stojeći nasred puta sa zatvorenim očima, možda će baš zateturati kraj vas… a možda i ne- heh “kaj bu bu“ („que sera sera“, op. prev.), trebalo je ipak na vrijeme sklanjati se s puta.

Još je jača stvar pak neki moderni aktivni kult statusa quo, to je korak naprijed u neutraliziranju ljudskoga uma. Ispoljava se agresivnim negiranjem bilo čega što na prvu loptu nije svezano sa Trojstvom kuće-posla-birtije, da se malo slikovito izrazim.
Ček sad malo da provjerim nešto, koliko sam ja to pokopčao, politička pitanja, dakle pitanja političkog rada se upravo tiču tog svjetovnog trojstva i skoro baš ničega drugog, sad sam u promišljanju malo zbunjen…
Uzmimo bolje metaforu, lakše je u metaforama shvatiti bit. Npr.imamo skupinu ljudi koji stalno gledaju na tv utakmice ali nikad ništa ne komentiraju i imamo skupinu koja osim gledanja non stop razgovara o utakmicama. I sad ovi prvi striktni „gledaoci“ kažu za „komentatore“ -vidi ove budale o čemu razgovaraju, pa to nas ni najmanje ne zanima niti s time imamo veze.
Takve ja onda pitam:
„-A ma nemoj? Pa što onda gledaš svaki dan na tv-u kad s time nemaš veze?“ Nisam siguran da je usporedba dovoljno razumljiva pa da pojasnim „gledaoci+komentatori“ su u ovoj priči oni otvoreno politički nastrojeni, a „šutljivi gledaoci“ su pak oni strogo apolitični likovi no koji ipak usrdno žive svoje svakodnevne živote na relaciji kuća-posao-birtija.
Dvije strane istoga, kao i u milijun drugih primjera opet one koji se jedni nasuprot drugih najviše trse prikazati opozicijom ili alternativom već običnom analizom demaskiramo kao lice i naličje istog novčića! Kako čudesno!
Život? Rad? Umjetnost? Kultura? Profesija? Zaposlenje? Kuća? Auto? Godišnji na moru? Obitelj? Djeca koja odrastaju? Karijera? Pronalazak osobnog smisla u ovom ili onom? Kavica s prijateljima? Šetnja uz obalu rijeke? Kućica u cvijeću? Sigurna mirovina? Advent u Beču? Svjetsko prvenstvo u boćanju, koncert Đorđe Balaševića…- ljudi se doje svakakvim svjetovnim zamislima, planovima, pothvatima, nema šanse da nabrojim sve koga što motivira u egzistenciji, tako da mi je malo čudno ako se nekoga od tih pita o političkim stavovima, a reakcija ko da ih se pita o snijegu na Aljasci.
Da u himalajskoj špilji pronađemo yogija prebivajućeg u stanju samadhija zadnjih 40 godina i prodrmamo ga u ovu našu stvarnost kladim se da bi taj znao više reći o suvremenom stanju u hrvatskoj politici od zagriženog hrvatskog svjetovnjaka svakodnevnjaka.
Oni najviše ogrezli u tu politikom iskrojenu stvarnost nekako su najmanje svjesni svoje uloge u tome ili pak možda najmanje hoće biti svjesni. Mislim na tzv. obične ljude koji samo hoće živjeti svoje obične živote… ili kako već glasi ta mantra…
Meni tu pada na pamet tek jedan citat iz Biblije (imam naravno i ohoho adekvatnih budističkih citata u rukavu ali je ovaj ipak širim masama čitatelja poznatiji i bliži). Sad ne znam ja to od riječi do riječi navesti napamet ali otprilike nešto kao kaže Bog: „Ako si ili vruć ili studen onda si ok ali ako si mlačan ispljunut ću te iz usta!“ Jako dobro rečeno, odobravam smisao i suštinu.
Kako može nekoga ne zanimati tko će vladati zemljom u kojoj živi? Kakvi likovi će biti na državnim plaćama i usput vam krojiti život? Kako će se uređivati zakoni? I kako, o kako, takav netko nezainteresiran može onda pričati o tome kako hoće samo živjeti, raditi, voziti auto, odgajati djecu, sakupljati poštanske markice, ići na izložbe pasa i šta ja znam čime već sve ljudi ispunjavaju svoje vrijeme.
Kad bismo kratki ovozemaljski život promatrali kao vrijeme predodređeno isključivo i jedino za ostvarivanje svih tih nekih svjetovnih ciljeva od kojih sam mnoge u ovom tekstu pobrojao onda tek nemamo opravdanja za političku indolenciju. To je vrijeme kratko i trebalo bi biti osmišljeno najbolje moguće da se učinkovito iskoristi.
Evo primjer, zamislite da hoćete promijeniti filtar goriva na nekom stroju, to je jednostavni zahvat za koji je dovoljno malo vremena i alata. A sad zamislite da ne radite na miru već oko vas zuji neka budala koja vam svako malo uzme neki odvijač ili ključ i baci ga nekud u travu, pa onda uzme blata i nagura ga u dovod nafte, i nikako ga se ne možete riješiti, ubiti ga pak naravno ne smijete. I tako za posao koji bi trajao dvadeset minuta možda niti cijeli dan neće biti dovoljan. Kužite li što hoću reći? Dan je vaš život, a majmun za vratom je vlast, vladajuće strukture i partije koje su blesave. Posao koji želite napraviti naravno nije promijeniti filtar na traktoru nego živjeti, biti sretni, imati možda i obitelj, odgajati djecu, gledati kako rastu i postaju ljudi ili pak opet možda prije svega ostvariti sebe i svoj um koliko se da u ovom životu.
Svi oni koji su se u trenutnom stanju nekako našli, snašli i uhljebili do totalne odvojenosti i nezainteresiranosti za bilo što osim svojih uskih proizvoljnih niša isto kao i oni drugi koji se osjećaju izostavljeno, razočarano i neispunjeno u trenutnoj situaciji i stoga rezoniraju indiferentno i bez vjere u ikakav pomak, oba ta tabora su isto, predstavljaju isto i identično, predstavljaju srž i suštinu problema politike i oko politike.
Eto nešto za razmisliti onima koje još išta od ičega zanima. A vama ostalima kojima ne paše ovo o čemu je tu riječ, kad sljedeći put vidite negdje na ulici kakvog političara ili aktivista neke stranke kako se grebe za vlast, kako sluzavo baljezga lažna obećanja i demagoški deklamira pred vašim očima i kad vam to zasmeta pa kažete fuj, okrenete se u drugom smjeru da ne razmišljate o tome, pitajte se kome ste napakostili zapravo sebi i ostalim poštenim ljudima ili pokvarenim političarima.
Pa zgađivanje svega i postizanje rezignacije među ljudima jest bio i ostao najveći doseg manipulatora.
Vi koje politika najmanje zanima i o njoj najmanje znate najviše ste ovisni o njoj nemajte nikakvih dvojbi oko toga. Ako je politika u ovom današnjem obliku sama po sebi bolest, poremećaj bez kojeg bi nam bilo bolje (ne tvrdim sad izričito niti da jest niti da nije samo teoretiziram) onda je tek moramo proučavati, moramo se njome baviti da bi smo možda makar sljedećim generacijama koje dolaze poslije nas osigurali za tu bolest neki lijek ako je za nas već prekasno… a možda se čak i za nas u tijeku ovoga života ukaže neka šansa, možda jednom, negdje kad je niti nećemo tražiti postane samo po sebi očigledna…, a možda i ne.
Nagovarati bilo koga da dade glas nekoj određenoj opciji ne želim izričito, ali mislim da nije zabranjeno ako podijelim s onima koje ovaj blog zanima svoje privatno iskustvo:
Ono što sam ja primijetio u ovo predizborno vrijeme je karizmatični lik Ivana Grubišića i njegova Saveza. Mnogi prigovaraju da ta opcija nema snage za političke reforme u ovome trenutku! Ma da? Zbilja? A ovi koji će ionako predvidljivo pobijediti kao oni imaju? Pa naravno da se neće svijet okrenuti radi ovih izbora ali tko logičan to može uopće i očekivati? Kao zalog za budućnost vidim mogući ulazak Grubišićeva saveza u hrvatski Sabor, e to bi samo po sebi bio ogroman testament u ovom trenutku, ogroman testament svih nas koji želimo poručiti da se nismo našli u svim tim međusobno kloniranim opcijama koje već na sva usta grade ekonomiju, gospodarstvo, šta je znam, a bez ikakvih inklinacija temeljima- moralu, logici i etici, na kojima sve to mora biti sagrađeno da se svako malo ne uruši. Istinske promjene trebaju vremena, imamo priliku položiti temelj za nešto dugoročno.
Osobno sam za sebe sigurno ne tražim nikakva rješenja neposredno od društveno-državnih institucija koje se formiraju politikom, da ne bi tko mislio da se ja osobno kanim okoristiti nečim iz domene političkih zbivanja, za takve stvari ipak imam kudikamo relevantnije izvore. Jednostavno ove stranačke izbore vidim kao dužnost i odgovornost, kao priliku da svim onim grebatorima i lopovima kažemo NE, mentalno nestabilnim aspirantima koji spadaju u galeriju bizarnosti objasnimo da im je mjesto na liječenju, a ne u državnom parlamentu, da otjeramo sva ta strašila onime što njih same najviše plaši, protiv čega su bespomoćni sa svim svojim silama i propagandom- imamo dakle i moć egzorcizma- snagu naše savjesti za savjesni i etički izbor. Kakav god bio rezultat postupiti po savjesti dugoročno je jedina prava stvar.
|