vajrapani

ponedjeljak, 23.01.2012.

Mi (bija)smo na Konju

Prije negoli je na referendumu izglasano pristupanje Hrvatske u Europsku Uniju mi smo doslovno bili na Konju!
A da li se vi, štovano čitateljstvo, sjećate gdje ste točno bili datuma kada se odlučivalo o tom strahovito (ne)bitnom pitanju?

Toga jutra smo, da zbunimo sebe i druge, odlučili za promjenu izvršiti uspon na Mt. Ivanščicu sa sjeverne strane dakle iz Varaždinske županije iz popularnog Prigorca. Prigorec je mjestašce iz kojeg polaze većinom svi planinari i rekreativci koji planini pristupaju iz smjera sjevera.

Do vrhunca planine sa sjevera dolazi se izuzetnom strmim usponom preko nešto nižeg stjenovitog vrha, popularnog Konja (870m).

Nakon desetak godina opet sam na Konju.

Pogled s Konja na dvorac Klenovnik(u sredini).

Pogled na sjever- Prigorec u prvom planu i Ivanec iza

Crkvica Sv. Duh iznad Prigorca

Nedostatak snijega ove zime je dosta toga pokvario, ali biti će ga zato dosta u ožujku i travnju i onda će se ljudi sjetiti ovih mojih riječi, jedino ako ga ne bude onda se nitko neće sjetiti ničega.

Uspon sa sjevera je neusporedivo teži nego sa južne, zagorske strane. Pa ipak velika većina planinara su sjevernjaci. Kod njih je dulja tradicija planinarenja, kultura planinarskih društava. Dom na vrhu bio je prepun, a na strmim stazama kolone ljudi neki su već silazili s planine. Pravi entuzijazam.
Ali osim nas četvorice koliko nas je bilo u grupi nismo primijetili među posjetiocima nikog poznatog da bi bio sa naše strane toga najvišeg brda u sjevernoj Hrvatskoj.

Spustili smo se isto u Prigorec ali drugim smjerom preko tzv. Pionirskog puta to je put koji vodi grebenom, koji se proteže istočno od vrha Ivanščice, također otprilike u smjeru sjever jug. Na starijim kartama greben je imenovan kao Štričec, a također je jako zahtjevan i strm ništa manje nego smjer preko Konja. Put preko Štričeca (među planinarima poznati kao „pionirac“) vodi preko stijena Legisičina, isto kao i preko Konja tu prolazim prvi put ponovno nakon skoro deset godina.

Pogled s Pionirca prema objektima na vrhu Ivanščice.

Ovakvim stazicama ostvaruje se najzahtjevniji uspon u ovom dijelu države.

Zaključak je da iako na svoj način zanimljiv uspon na Ivanščicu sa sjeverne strane je dosta naporniji i ponešto monotoniji od uspona sa južne strane. Smjerovima preko Pionirca ili Konja dominiraju uske stazice s puno kamenja i korijenja koje su u podnožju Konja često i serpentinskog oblika zbog velike strmine. Zaista se divim entuzijastima iz Ivanca i okolice koji se redovito penju na vrh tim smjerovima svakog vikenda, a takvih je nemali broj. Sa zagorske strane takvih zapravo niti nema, osim naravno samoga domara u planinarskom domu na vrhu Ivanščice.

- 19:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2012.

Prodaja tijela

Kako na kviz pitanje koje sam postavio prošlog vikenda nije bilo točnog odgovora (bio je tek jedan pokušaj!) odlučio sam suspendirati daljnje održavanje povijesnih kvizova. Tko želi može i dalje pokušavati odgovoriti u komentarima ispod prethodnog posta. Ovdje sam samo na kraju posta postavio pitanje za diskusiju koje može doprinijeti razumijevanju moralne poruke sljedeće priče.

Ova priča odvija se u gradu Rajagaha (Rajgir u današnjoj Indiji, pokrajina Bihar kroz povijest bio je prijestolnica velikog kraljevstva Magadha). Tijekom Buddhina boravka u tome gradu vladao je kralj Bimbisara. Ali u Rajagahi je živjela još jedna poznata osoba. Bila je to prostitutka Sirima. Ovdje moramo odmah staviti pod kontrolu naš instinktivni zapadnjački kvazimoral, a to traži pojašnjenje. U ono vrijeme u Indiji iako je prostitucija smatrana nemoralnim zanimanjem ipak se na nju gledalo nekako više logički, dakle kao na jednu životnu realnost kojoj je u korijenu ipak potražnja, a ne sama ponuda (kao što to inače i biva sa svim „porocima“). Ukratko to nije bilo nešto sasvim nečuveno:

Zbog Sirimine zapanjujuće ljepote bila je vrlo poznata ne samo u gradu nego su muškarci izdaleka dolazili da bi koristili njezine usluge. Cijena po kojoj bi sa Sirimom proveli noć bila je opće poznata i iznosila je 1000 gahapana (gahapana je valuta koja je bila u upotrebi u Indiji u vremenu kada je živio Buddha Sakyamuni- znači cca 560.- 480.g. pr. Kr.)

Posao je za Sirimu bio vrlo uspješan i postigla je značajnu zaradu i materijalno blagostanje.
Stjecajem okolnosti Sirima se zainteresirala za budistički nauk ali i dalje se bavila svojim poslom, no kao svoj doprinos odlučila je pomagati lokalnu redovničku sanghu milodarom hrane.
Kako je vrijeme odmicalo za budizam se zainteresirao i širi sloj ljudi, tako su u redovničku sanghu pristupali i mladi ljudi bez ikakvih prethodnih duhovnih iskustava. Zato je za neke mlade redovnike predstavljalo poseban interes ići kod Sirime po donaciju hrane. Jedan redovnik slušao je od drugih o nevjerojatnoj ljepoti te žene. Samo prema pričama takoreći zaljubio se u ženu koju nije ni vidio. Kad je konačno dobio priliku da ju posjeti i uzme milodar zatekao je Sirimu u lošem stanju, bila je bolesna.
No iako bolesna Sirina je ustala i poklonila se redovniku i dala mu zdjelu hrane. Redovnik ju je promatrao zadivljeno, iako se ne osjeća dobro ipak je prekrasna, pomislio je! Kada je otišao natrag u samostan sve više je razmišljao o Sirini, fascinacija se pretvorila u žudnju, čak ni hranu koju je dobio nije htio konzumirati da ne ostane bez poklona koji je dobio od žene koja mu je zaokupila sve misli.

No bolest koja je zadesila Sirimu nije bila bezazlena, nažalost ubrzo je umrla. Budući da je Sirima bila mecena lokalne budističke sanghe kralj Bimbisara obavijestio je Buddhu o njezinoj smrti. Buddha je znao da neki redovnici gaje osjećaje prevelike sklonosti prema tjelesnoj ljepoti Sirime i odlučio im je uskratiti vijest o njezinoj smrti. Umjesto toga poručio je kralju Bimbisari da tijelo Sirime prenesu na groblje na južnom prilazu gradu. (U Indiji je bilo uobičajeno tijelo ostaviti pored šume kako bi ga divlje životinje pojele, samo su ugledne pokojnike spaljivali, a pokapanje mrtvih nije bilo uobičajeno, takva „groblja“ zapravo su bila mjesta gdje su tijela mrtvih izlagana kao posljednji čin milosrđa umrloga prema životinjama.)

„Postavi čuvare oko groblja kako životinje ne bi uništile tijelo i pozovi svoje ministre, podanike i građanstvo da se okupe na groblju za tri dana“- poručio je Buddha kralju.

Umjetnička interpretacija priče

Trećeg dana Buddha je poveo redovnike na groblje. Rekao im je samo da idu posjetiti Sirimu ali nije rekao da je ona mrtva. Redovnik koji je već praktički izgarao od želje da opet vidi prelijepu Sirimu osobito se razveselio posjetu. Od dana kad ju je sreo nije niti jeo niti spavao nego samo mislio na nju.

Kao i svako drugo tijelo i Sirimino se pretvorilo u raspadajuće truplo. U uvjetima indijske vlage i vrućine tijelo je brzo propadalo. Niti traga nije ostalo od nekadašnje ljepote. Dok su čekali Buddhu podanici kralja (od kojih su mnogi i sami običavali koristiti Sirimine usluge) okretali su glave da ne gledaju truplo.
Kad je Buddha stigao u pratnji redovnika i redovnica zauzeo je povišeno mjesto sa kojega su ga svi mogli dobro čuti i prvo se obratio kralju: „Vaše Veličanstvo, čije je ovo tijelo?“

„To je tijelo Sirime, Gospodine.“ odgovorio je kralj.

„To je dakle Sirima.“- potvrdio je Buddha kraljev odgovor, polako kimajući glavom. Tada se opet obratio kralju: „Vaše Veličanstvo, molim Vas pošaljite jednoga od svojih slugu da prođe kroz okupljeno mnoštvo i glasno izvikuje ponudu! Tko je spreman platiti 1000 za Sirimu!“

Sluga je prolazio kroz okupljeno mnoštvo nudeći Sirimino tijelo za standardnu cijenu od 1000 gahapana. Mnoštvo je sasvim utihnulo, muškarci su pognuli glave i gledali u zemlju.
Kako nije bilo zainteresiranih kraljev sluga je počeo spuštati cijenu na 500 pa na 100, na 50 kad nitko nije bio zainteresiran niti po cijeni od jednog novčića kralj je dao objaviti da Sirinino tijelo stoji na raspolaganju besplatno!

Među mnoštvom je vladala mrtva tišina. Kralj se obratio Buddhi: „Gospodine, zainteresiranih za tijelo Sirime nema čak ni ako je ponuđeno badava!“

Buddha je šutio neko vrijeme, onda se okrenuo redovnicima: „Slušajte dobro redovnici. Pogledajte Sirimu. To je žena koja je bila predmet žudnje brojnih muškaraca. Ne tako davno muškarci iz Rajagahe čekali su u redu da bi dobili priliku za nju platiti 1000 gahapana! Prošla su samo tri dana otkako je umrla ali nitko je više ne želi niti besplatno! To prekrasno tijelo prestalo je živjeti i njime sada upravlja zakon promjene. To je istina o ovom tijelu. Što se zbiva s ovim tijelom zbiva se i s ostalim tijelima. Što se zbiva s ostalima zbiva se i s ovim.

Poslušajte me i pogledajte ovo trulo tijelo od kojega se širi strašan smrad! Sastavljeno je od kostiju, krvi, mesa i kože koje je tako savršeno stvorila karma. To tijelo je zaista otužno jer je samo subjekt zakona promjene i nije trajno. Ipak ignoranti i dalje o tijelu razmišljaju sa velikim zadovoljstvom te time razvijaju slijepu zaljubljenost i žele uz tijelo prianjati.“

Mnogi od prisutnih redovnika na kraju ove Buddhine propovjedi postigli su različite razine više spoznaje. I redovnik koji je sasvim obolio od žudnje za Sirimom spoznao je pravu prirodu života.
Okupljeni mještani napustili su groblje pognutih glava u apsolutnoj tišini.

P.S.
Pitanje za čitateljstvo što mislite po čemu je Buddhina propovijed na ovu temu osobito specifična i da li bi smo i mi danas imali koristi (ako da onda zašto) kad bi smo se prema problemima pokušali odnositi na takav način bilo da je riječ o tzv. porocima bilo da je riječ o politici, gospodarstvu i ostalim čudesima ove provizorne svakodnevice koju podrazumijevamo pod općim nazivom Samsara?

- 19:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 07.01.2012.

Kralj Srećko i Crni Krišna

Među najvažnijim trenutcima u povijesti tradicije Prosvjetljenja na Tibetu svakako je dolazak velikog bengalskog majstora Atishe. Naslijeđe koje od njega potječe ogromno je, o samome Atishi već je bilo dosta riječi na ovom blogu (OVDJE i OVDJE). Atisha zajedno sa svojim tibetanskim učenicima Drom Tonpom i Ngok Lekpai Sherabom je otpočeo ono što se razvilo u školu Kadam, a kasnije preko velikog reformatora Tsongkhape u školu Gelug iz koje je proistekla linija inkarnacija u svijetu poznata kao linija 14 Dalaj Lama. Ali da ne duljim dalje u tome smjeru jer imam jednu simpatičnu priču iz zbirke Jataka koju je Atisha ispričao svojim učenicima na Tibetu da im objasni njihove i svoj vlastiti prošli život i međusobnu karmičku veza koja ih je ponovno ujedinila u trenutnom životu.
Na kraju obratite pažnju na mali nagradni kviz!

Mural na zidu jednog hrama u Lhasi. U sredini Arya Dipankara Atiša, lijevo Drom Tonpa i desno Ngok Lekpai Sherab.

Ova priča je simpatična i poučna, a osobito mi se sviđa zato jer nema praktički nikakvih nadnaravnih momenata ali poruka je, barem sa stanovišta naše svakodnevice, prilično nadnaravna!

Vladar kraljevstva Varanasija (tj. Benares- grad Buddhine prve propovjedi) nosio je ime Onaj koji ima sreće, dakle Srećko, a imao je dvojicu sinova. Za starijeg sina vjerovao je da je utjelovljenje Avalokitešvare- Bodhisattve Suosjećanja, zato ga je nazvao Božanski Dar. Jednom je tako kralj Srećko raspravljao sa svojim ministrima o problematici vojne obrane kraljevstva. Kralj je zaključio da se sa jačanjem obrambenih snaga uopće ne treba zamarati.
Jednom od ministara nije se sviđao takav stav pa je upitao kralja: „A ako nas napadnu zle vojske, što ćemo onda?“

Kralj je odgovorio: „Moj stariji sin je utjelovljenje Avalokitešvare, Boddhisatttve Samilosti. Nemajte nikakva straha. On će štititi kraljevstvo.“

Kraljević Božji Dar u to vrijeme je boravio u sobi na katu kraljevske palače, prakticirajući meditaciju na ljubav i suosjećanje. Ministri su odlučili posjetiti i njega, poklonili su se pred njim mnogo puta, čelom dotičući njegova stopala i skupljajući dlanove u molitvi.

Kraljević im je rekao: „Ja sam obično dijete i nemam nikakve kvalitete velikosti. O ministri moga oca velikoga kralja, ako u meni vidite išta veliko to može biti samo refleksija vaše vlastite čiste vizije.“

Ministri odgovoriše: „O kraljeviću tvoje riječi milo nam je čuti! Slijediti ćemo te do našeg zadnjega daha. Mi ćemo, kao što nam je savjetovao tvoj otac, posvetiti se predano Trima Draguljima (Buddha-Dharma-Sangha) te ćemo nastojati napredovati na putovima dobrote, mira i harmonije.“

Sav narod Varanasija iskreno je voli dvojicu kraljevića, govorili su: „Otkada su rođena dvojica kraljevića sve je povoljno za nas. Nije bilo preranog mraza, tuče ili oluje koja bi uništila naše usjeve. Nitko nije ozlijeđen od udara munje ili zemljotresa. U prošlim vremenima običavali su dolaziti crni magi i ovdje prakticirati svoje čarobnjaštvo, a znali bi ukrasti srca i krv iz ljudi i životinja, ali ni to se nije dogodilo otkad su dvojica kraljevića rođena. Čak su i kraljevi ministri postali uviđavniji i ugodniji kao da su i sami počeli reflektirati karakter dvojice kraljevića.“ Tako su građani kraljevstva velikodušno hvalili svoje kraljeviće.

U to vrijeme sjeverno od Varanasija živio je zli kralj imenom Crni Krišna koji je bio iznimno zavidan dobrom kralju Varanasija.
Jednoga dana pred zlim kraljem pojavila se prosjakinja i zamolila ga za milodar. Kralj je upitao odakle dolazi. –„Iz Varanasija“ odgovorila je prosjakinja. „Kralj Varanasija na glasu je kao dobar“ reče Crni Krišna- „zašto si napustila njegovo kraljevstvo da bi prosila u mojem? Zar ne znaš da smo on i ja neprijatelji?“

„Uistinu kralj Varanasija je vrlo dobar i velikodušan čovjek koji daje siromasima sve što im treba“- odgovorila je prosjakinja- „Ali nisam znala da među vama postoji neprijateljstvo. Nikada od kralja niti njegovih sinova nisam čula ništa negativno o Vama.“

Crni Krišna tada upita: „Nego što onda govore o meni?“
Stara prosjakinja onda mu je objasnila: „Jednog dana dok sam bila u centru grada susrela sam starijeg kraljevića. Dijelio je hranu siromasima iz cijele regije, a među njima sam bila i ja. Nakon što smo završili ručak kraljević nam je dao sljedeći savjet: Sjeverno od Varanasija živi kralj po imenu Crni Krišna. On je bogat, hrabar i plemenit i nikada nikoga ne ostavlja u siromaštvu. Ako ga posjetite ispuniti će sve vaše potrebe. Kraljević je tako lijepo govorio o Vama.“

Crni Krišna bio je skeptičan prema ovim informacijama pa je pitao prosjakinju da li se je spremna zakleti da govori istinu. -„Naravno da jesam. Ako moje riječi nisu istina zašto bih onda napustila Varanasi gdje sam bila osigurana sa svim najnužnijim za život i putovala sve dovde da Vas posjetim?“- uzviknula je stara žena.

Kralj Crni Krišna počeo je razmišljati- „Kraljević Varanasija ne govori o vlastitim vrlinama niti ne kritizira druge. Možda su moji stavovi prema toj obitelji i moje oštre riječi o njima bili nepošteni. Trebam ići u njihovu palaču i ispričati im se.“
S time na pameti kralj Crni Krišna krenuo je prema Varanasiju, ali u pratnji pet tisuća konjanika.

Kada su kraljevi ministri iz Varanasija vidjeli kako se velik broj naoružanog konjaništva približava njihovu gradu jako su se uznemirili i potrčali obavijestiti kralja. „Vaše Veličanstvo“- vikali su „ogromna vojska od pet tisuća konjanika približava se našem gradu pod vodstvom kralja Crnog Krišne. Bez sumnje planiraju nas napasti!“

Kralj je odgovorio: „Idite nenaoružani i primite ih. Imam otvoreno srce, a moji sinovi su bodhisattve. Prema tome nema opasnosti. Ali prvo idite i obavijestite starijeg kraljevića.“

Kad je kraljević Božji Dar čuo da kralj Crni Krišna stiže poslao je više tisuća mladića i djevojaka da mu zapjevaju u znak dobrodošlice. Mladež je bila odjevena u odjeću prekrasnih boja, a izvodili su čudesne pjesme i plesove. Sam kraljević vodio je procesiju, a sa sobom je poveo i nekoliko kraljevskih ministara i akrobatsku skupinu od pet stotina vještih akrobata.

Kralj Crni Krišna pomislio je tada: „Ne bi bilo pristojno da pokazujem ponos nakon što sam ovako dočekan!“. Sjahao je sa svoga konja i prišao vratima grada te pozdravio kraljevića. Nakon dugog razgovora kralj Crni Krišna darovao je kraljeviću pet tisuća mjerica zlata kao znak prijateljstva. Kraljević i kralj Crni Krišna zajedno su ušli u palaču uz veliko slavlje.

Mir je uspostavljen između kraljevstva Crnog Krišne i kraljevstva kralja Srećka.

Na kraju priče kraljević Božji Dar prepustio je nasljedstvo kraljevskog trona svome mlađem bratu, a sam se zaputio u šumu kako bi prakticirao meditaciju uz instrukcije velikog mudraca meditanta koji je tamo prebivao.

Samostan Reting(Reteng). Glavni Atišin tibetski učenik Drom Tonpa (1005.-1064.) osnovao je ovaj samostan godine 1056. sjeverno od Lhase.

Sada se priča takoreći opet vraća u budućnost u 11. stoljeće na Tibetu gdje ju je Atisha ispričao svojim studentima Drom Tonpi i Ngoku Lekpai Sherabu.
„Kraljević Božji dar- to si bio ti Drom Tonpa, a Ngok je bio tvoj mlađi brat, a ja sam bio šumski mudrac!“- objasnio je Atiša.

Atiša je na kraju još napomenuo da priče iz Jatake nisu namijenjene da budu predmet puke fascinacije ili obožavanja nego trebaju biti uputstva i smjernice nama samima kako trenirati i razvijati vlastiti karakter i um.

Fotografija koju sam načinio u tijeku Velike Izložbe Relikvija u Zagrebu, lani u kolovozu.
Na slici nije idelan kut ali imali smo dakle uživo i dragocjenu priliku vidjeti relikvije i rukotvorine Atiše, (gornji red u sredini) kao i njegovog učenika Dromtonpe tj. Drom Tonpe (gornji red lijevo)

Relikvije pronađene u pepelu nakon spaljivanja tijela velikog majstora Dipankara Atiše koji je došao iz Bengala na Tibet 1042.g. i tamo ostao podučavati sve do svoje smrti 1054.g. (preuzeto s neta).
Pepeo je prenesen u njegovu domovinu, državu Bangladeš tek1978.g., a relikvije su postale dio zbirke dragocjenih relikvija budističkih majstora koju smo imali prilike vidjeti lani u Zagrebu.

Dakle lama Drom Tonpa (nota bene, u starijim tekstovima možda ćete naći njegovo ime u verziji Brom Ton ili pak dvije riječi povezane skupa- Dromtonpa, to je samo pitanje transliteracije tibetanskog jezika i ne treba vas zbunjivati) je ovdje proglašen reinkarnacijom indijskog kraljevića iz Varanasija. A sad pitanje za štovano čitateljstvo jer znam da volite sudjelovati u ovim malim povijesnim kvizovima, a to sam u zadnje vrijeme prilično zapostavio! Ako uzmemo u obzir ono što je kralj Srećko vjerovao za svoga sina tj. da je on utjelovljenje Avalokitešvare- Bodhisattve Suosjećanja/Samilosti, prema tome je Atišin učenik Drom Tonpa bio u istoj liniji inkarnacija dakle Avalokitešvara (tib. Chenrezig), pitanje je dakle tko je prema vašem mišljenju logički onda bio sljedeća reinkarnacija lame Drom Tonpe? A ako nađete i njegovo ime onda još bolje, možete si kupiti poklon, bit će ko da je od mene ;-)
A uz to pobjedniku ću također ponuditi da izabere između nekoliko tema/priča za sljedeći post!

- 20:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2012.

Dvije prigodne priče

U nekim budističkim tradicijama se običavaju prvi dani Nove godine (istina lunarne Nove godine, a ne ove gregorijanske :-P) obilježavati prisjećanjem na plemenita djela povijesnog Buddhe ovog našeg povoljnog razdoblja- Tathagate Gautame Sakyamunija. Često se umjesto „plemenita djela Buddhe“ u prijevodu pojavljuje i naziv „Buddhina čuda“ što mi se čini možda malo iskrivljenim jer doprinosi trivijalizaciji cijele stvari, budući da mi danas takvi kakvi jesmo sam koncept „čuda“ doživljavamo na nož- kao to su neke čarolije koje mi ne doživljavamo u svakodnevnom životu pa prema tome to i ne može biti drugo nego fantazija, glupost itd. …mislim da nam je svima i predobro jasno kako funkcionira moderni čovjek vrlog novog svijeta. Povijesno gledano budisti ipak nisu na Buddhina djela koja možda zaista sadrže dozu natprirodnog sa stanovišta svakodnevice, gledali samo kao na čudesa koja dokazuju neku njegovu moć šta li, nego prije svega kao na još jedan vid demonstracije čiste plemenitosti koja nam treba biti uzor i primjer za naše vlastito ponašanje.

Ovdje imam dvije priče koje ste možda u nekom obliku već čuli ili pročitali. Moram napomenuti da su za potrebe ovog brzinskog objavljivanja na blogu one ipak ponešto sažete ali nadam se da će vam suština biti prepoznatljiva i zanimljiva.

Patacara- Čuvarica Vinaye

Patacara je rođena u bogatoj obitelji bankara u gradu Savatthi. Dok je bila još sasvim mlada njeni roditelji dogovorili su joj brak sa mladićem iz njihova staleža. Ona se međutim zaljubila u muškarca koji je kod njene obitelji bio namješten kao sluga.
Da bi mogli biti zajedno mladi par je pobjegao i nastanio se u zabačenom šumovitom kraju. Živjeli su u improviziranim nastambama od drva i kolaca prekrivenim travnatim krovom. Nakon nekoliko godina imali su i malo dijete, a žena je ponovno bila trudna. Velika monsunska oluja oštetila je krov na njihovoj nastambi pa je muž otišao nasjeći kolaca i prikupiti visoke trave da ga popravi. Dok je sjekao grane ugrizla ga je zmija i umro je ne uspjevši se niti vratiti do nastambe. Patacara je te noći rodila dijete i sve dok nije prestala oluja štitila ga je od kiše svojim tijelom. Kad je sljedećeg dana išla tražiti muža pronašla ga je mrtvog u šumi. Nakon što je čitav dan i noć bila sasvim paralizirana od tuge odlučila je da se sa djecom mora vratiti u kuću svojih roditelja.

Na putu prema Savatthi trebalo je prijeći nabujalu rijeku. Patacara sasvim iscrpljena od poroda i shrvana tugom bila je preslaba da oboje djece prenese preko rijeke. Zato je prvo prenijela novorođenče na drugu obalu i položila ga na hrpu lišća. Dok je prelazila natrag po starije dijete, novorođenče je zgrabila velika ptica grabljivica. Vidjevši da ptica napada dijete počela je vikati i zapomagati ali nije se stigla vratiti prije nego je dijete odneseno. Starije dijete je za to vrijeme čuvši majčino zapomaganje potrčalo prema rijeci ali bujica ga je odnijela. Patacara ga nije mogla pronaći u vodi.
Izgubivši djecu nije joj preostalo drugo nego sama se zaputiti kući svojih roditelja.

Na rubu grada Savatthi susrela je nekog mještanina i upitala ga da li poznaje njezinu obitelj. On je odgovorio „Nemoj me pitati o njima! Pitaj bilo što drugo!“ Patacara na to kaže „Ali ništa drugo mi nije ostalo!“

-„Vidjela si veliku oluju. Kuća tvoje obitelji srušila se u odronu, svi su mrtvi. Njihova tijela već gore, svi zajedno na jednoj lomači- bankar, njegova žena i sin. Možeš odavde vidjeti dim.“ – ogovorio je tužno mještanin.

Nakon toga Patacara je od velike tuge sasvim izgubila razum, godinama je tumarala uokolo pomračena uma. Njezina odjeća s vremenom se sasvim raspala tako da je hodala sasvim gola. Mještani su se bojali lude žene i tjerali su je šibama i kamenjem.

U gradu Savatti nalazio se poznati park Jeta, gdje je Buddha često dolazio propovijedati. Jeta je upravo mjesto na kojem je Buddha dao većinu javnih učenja. S vremenom na tome mjestu nastao je poznati samostan Jetavana

(120km sjeverno od grada Lucknowa, današnja indijska pokrajina Uttar Pradesh).

Dok je jednom tako držao propovijed skupini mještana pojavila se luda žena. Kretala se neartikulirano poskakujući i hodajući u krugovima. Mještani koji su se okupili da slušaju Buddhu Sakyamunija pokušavali su je otjerati da ne ometa propovijed.
Na taj prizor Buddha je zainteresiran izašao da vidi o čemu je riječ. Neko vrijeme ju je slijedio, a kako je žena hodala kao u krugovima, Buddha se postavio tako da se nađe na putanji njezina kretanja. Kad mu se konačno dovoljno približila stao je pred nju i rekao: „Sestro, povrati se prisustvu svoga uma!“ Patacara se zaustavila, kao znak da joj se vraća svijest, posramila se jer je shvatila da stoji gola pred Buddhom i okupljenim ljudima koji su znatiželjno promatrali. Netko iz skupine dobacio joj je ogrtač.

„Pomozi mi!“ prozborila je napokon Patacara i ispričala Buddhi svoju životnu priču. Na licu mjesta Buddha je održao propovijed objasnivši da djeca, roditelji, rođaci nisu pravo utočište. „Patacara u svojim brojnim životima već si prolila toliko suza za mrtvima da bi tim suzama sva četiri velika oceana mogla biti ispunjena. Razaberi tu istinu da brzo spoznaš put u Nirvanu.“

Kada je Buddha završio propovijed Patacara je zatražila da pristupi u sanghu redovnica. Brzo je postigla arhatstvo i nastavila pomagati brojnim ženama koje su se našle u sličnim situacijama suočene s velikim osobnim gubitcima. Bila je iznimno uspješna u naučavanju Buddha Dharme i imala je petstotinjak svojih učenica. Zbog njezinih velikih zasluga i analitičke mudrosti Buddha je Patacaru nazvao Čuvaricom Vinaye (edukacije, discipline).

Na slici vidimo interpretaciju priče o ludoj ženi koja trči bez odjeće, a iza nje lijevo gore primjećujemo i pozadinu priče- muž leži mrtav nakon ugriza zmije, a ako dobro pogledamo lijevo od muža nazire se prikaz djeteta koje odnosi riječna bujica.

Ubojica Prstorez

Ahimsaka je bio drumski razbojnik. Ubijao je isprva putnike koji su prolazili šumom. Kada su ljudi počeli izbjegavati šumske putove krenuo je ulaziti u naselja i otimati ljude iz njihovih domova. Nikada nije uzeo niti odjeće niti dragulja niti išta osim prstiju. Da bi pratio broj svojih žrtva odsječene prste nanizao je na niti koje je onda vješao po drveću. Budući da su ptice izjedale te prste počeo ih je nositi oko vrata kao ogrlicu. Zato je prozvan Angulimala, doslovno- Ogrlica od prstiju.

Stanovništvo se obratilo kralju koji je obećao poslati potjeru da uhvati Angulimalu. Čuvši da dolazi potjera majku zlikovca Angulimale savladala je majčinska ljubav prema svome djetetu i zaputila se u šumu da ga pronađe i upozori. Kada je Buddha boravio u selu i čuo za taj slučaj zaključio je da će Angulimala bez ikakve sumnje ubiti i vlastitu majku ako ga ona pronađe. Stoga je odlučio da mora i sam požuriti u šumu da to spriječi. Mještani sela uvjeravali su ga kako je to vrlo opasno i da je prekasno bilo što učiniti.

Majka je pronašla Angulimalu prije nego što je stigao Buddha. Zlikovac ju nije odmah ubio nego je neko vrijeme razgovarao s njom dok nije shvatio da je do sada ubio 999 ljudi i da bi baš tisućita žrtva mogla biti njegova vlastita majka! Međutim dok su tako razgovarali stigao je Buddha Sakyamuni i Angulimala se vidjevši ga kako šeće šumom predomislio, te je odlučio da bi ipak mogao ubiti prvo njega. Prigrabio je svoj mač i potrčao za Buddhom. Trčao je iz sve snage, upravo je jurio prema Buddhi da ga obori mačem. Buddha je šetao jedva uopće napredujući šumom ali Angulimala ga u punome trku nije uspijevao sustići. Kada je shvatio da ne može dosegnuti Buddhu zlikovac se izbezumio i počeo vikati „Zaustavi se! Prestani bježati!“
„Ja sam se već zaustavio. Ti si taj koji treba prestati!“- odgovorio mu je Buddha.

Angulimala je tražio da mu objasni što time zapravo misli pa je Buddha dodao ovako „Ja sam odavna prestao štetiti živim bićima, a ti im i dalje nanosiš zlo. Zato me niti ne možeš dostići iako ja stojim, a ti trčiš.“

Realistična umjetnička interpretacija priče: Angulimala u punom trku i mačem u ruci pokušava sustići Buddhu koji mirno šeće. Oko vrata visi mu ogrlica od sasušenih ljudskih prstiju.

Angulimala je pao na koljena te se obratio i pokajao za svoja zlodjela. Majka Angulimale vidjevši ovu dramatičnu transformaciju pristupila je svome sinu, a on se pred njom do zemlje poklonio i zaplakao. Majka reče „Dragi sine donijela sam ti tvoju omiljenu hranu. Uzmi i jedi.“
Angulimala je odmah hranu ponudio svome novom učitelju Buddhi koji je uzeo dio, a ostalo mu vratio govoreći „Sine, tvoja draga majka pripremila ti je ovu hranu iz velike ljubavi prema tebi. Ispravno je da i ti jedeš!“

Jedna ponešto prekoloristična (za moj ukus) interpretacija Angulimalina obraćenja. Buddha na ovoj slici ima malo drugačiju frizuru, mislim da je to zapravo čest prikaz Buddhe u teravadskoj tradiciji. Na slici dolje vidi se mač koji je Angulimala odbacio. Starica na slica iza je majka koja sa divljenjem svjedoči transformaciji svoga sina.

Kako je Angulimala izrazio želju da nastavi učiti u samostanu Jetavana, Buddha ga je odveo u sanghu, a kod kralja je urgirao u njegovu korist. Kralj je došao osobno i posjetio samostan i upoznao obraćenoga Angulimalu, obrijane glave i brade kako mete samostansko dvorište. Koliki je bio autoritet Sakyamunija Buddhe svjedoči to da je kralj pomilovao Angulimalu i dopustio da ostane živjeti u samostanu pod njegovim vodstvom. Neko vrijeme je prošlo i Angulimala je postigao značajni duhovni napredak, čak je u jednoj prilici spasio život trudnice i njezina djeteta. Ljudi su počeli prihvaćati njegovo pokajanje kao stvarnost. Uz pomoć Buddhe Angulimala se uspijevao nositi čak i sa mučnim vizijama svojih žrtava koje su mu se ukazivale u tijeku meditacije i u snovima.

Jednoga dana dok je išao u selo skupljati milodar, redovnika Angulimalu u glavu je pogodio veliki kamen, krv je obilno potekla i pao je na tlo. Uslijedilo je još kamenja. Iz grmlja se pojavila grupa ljudi za palicama i metalnim polugama. Udarili su na redovnika najžešćim bijesom. Kada se više nije pomicao zaključili su da je mrtav i otišli, Anagulimala je ostao ležati u halji natopljenoj krvlju, a pored njega je ležala slomljena njegova zdjela za hranu. Bili su to osvetnici čije članove obitelji je ubio Angulimala. Kako mu je kralj bio udijelio puno pomilovanje i stavio ga u službu Buddhe, oni su osjećali da nemaju izbora nego uzeti pravdu u svoje ruke. Iako je bio napadnut sa svih strana Angulimala se niti u jednom trenutku nije pokušao obraniti.

Iako teško ranjen Angulimala se uspio odvući natrag u samostan Jetavana. Kada ga je Buddha pronašao pridigao ga je svega krvavog i prigrlio „Kakva su te okrutna djela zadesila moj sine? To je stvarnost karme. Svu svoju bol moraš nositi sada bez ikakve zlobe i mržnje prema onima zabludjelima koji su te ozlijedili." Buddha je znao da je Angulimala na izdisaju pa je nastavio „Sine ovo što sada proživljavaš posljedica je svih nekorisnih djela koja si počinio u prošlosti, zbog kojih patiš već mnogo životnih ciklusa. Ne očajavaj! Moraš ostati odlučan u Saddhi (vjeri tj. smjernosti)!."

Glave naslonjene na Buddhine grudi redovnik Angulimala je slabašnim glasom progovorio: Prosvijetljeni Gospodaru, moju Saddhu ništa neće umanjiti. Unatoč boli i ozljedama koje trpi moje tijelo, um ostaje miran.“ Veliki zlikovac koji je postao još veći pokajnik Angulimala izdahnuo je uz posljednje riječi: Buddham Saranam Gacchami, Dhammam Saranam Gacchami. (Utočište uzimam u Buddhi, utočište uzimam u Dharmi).

- 21:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 30.12.2011.

Priča o borovcu (i pticama)

Ovo je dakle priča o borovcu, znači ne o onom policijskom glasnogovorniku K. Borovcu, nego o pravom, što naš narod kaže američkom borovcu. Američki borovac (Pinus strobus), pripada porodici borovki (Pinacea), a potječe, kako mu i samo ime govori sa američkog kontinenta, točnije sjeveroistoka SADa, a raste i na području jugoistočne Kanade. U Americi je poznat pod nazivom eastern white pine (istočni bijeli bor).
Raste dosta brzo u odnosu na ostalu crnogoricu, a stablo mu je glatko poput stabla bjelogoričnog drveta, tek u starosti postane izbrazdano i ljuskasto kao npr. stablo bora, smreke itd.

I kod nas su prije dosta godina neki obronci i brdašca pošumljena borovcem. Kroz jedan takav šumarak povremeno protrčim tj. projoggiram. Ta stabla danas su već velika, a okružuje ih hrastova i bukova šuma. Raznesene vjetrom sjemenke iz borovčevih češera dospjele su i do rubnih područja okolne šume i tamo izrasle u mlada stabalca. Zato je danas uokolo i bjelogorična šuma sporadično prošarana malim borovcima.

Već dugo razmišljam o tome da nekud presadim hrpu tih samoniklih sadnica, koje u šumi ionako samo dokoličare u sjeni velikih stabala, a meni bi koristile kad porastu da uguše trnje na jednom zapuštenom terenu, a maštarim i o stvaranju privatnog šumarka, to zvuči kao nešto iz mitologije, kao nešto u stilu „… dok je šetao u svome šumarku pred kraljem pojavila se… ne znam… čarobna vjeverica!“ :-D

Ali to je već malo više posla zato ću o tome još morati dobro porazmisliti!
Za sad sam preliminarno iščupao jedno stabalce i posadio ga u plastični hamper! Tako sam ga ostavio duže vrijeme i skoro zaboravio na njega:

Karakteristično za borovac je da su iglice podijeljene u ovakve svežnjiće od po 4 ili 5 komada. To plus svijetla i glatka kora su najbolji načini prepoznavanja borovca. U nas je tragično slabo poznavanje i prepoznavanje crnogoričnih stabala jela, bor, smreka, tisa, ariš svatko ima neki svoj način imenovanja pa onda kažu „je mi to zovemo ovako, mi to zovemo onako, a to je zapravo ovo?, a vi'š vi'š…“ itd.

Evo par slika sadnje:

Rupa za sadnju ne treba biti velika, niti je potrebno sadnicu prihranjivati gnojivom, ipak je riječ o divljoj i nekultiviranoj vrsti. Ako sadite kulturne sorte, kao razne voćke onda je to sasvim druga priča.

Ovo stabalce sada će živjeti na novom terenu, nadam se da će na proljeće pokazivati znakove rasta i novih iglica. A možda će dobiti i društvo, za sada ima ovoga susjeda:

veliki grm borovice
Možemo se samo nadati da se borovci i borovice neće zavaditi ako već nisu otprije u nekoj tradicionalnoj zavadi? Iako slični utoliko što oboje imaju iglice i oboje pripadaju redu Pinales, obična borovica (Juniperus communis) pripada drugoj porodici - Cupressaceae (čempresovke) pa bi možda moglo doći do obračuna i bespoštedne jagme za vlast!

A evo i dvije slike mojih ptica. O životinjama općenito ne znam toliko kao o biljkama pa samo pretpostavljam da su ovi iz neke porodice patkara. Bojama perja potpuno odgovaraju divljim patkama ali do sad nisu uspjeli poletjeti, prevelika im je tjelesna težina, možda evolucija ipak djeluje, tijekom tisuća godina neke ptice su izgubile sposobnost letenja samo zato jer im više nije bila potrebna za preživljavanje. Pitam se da li bi taj proces bio reverzibilan, recimo da nestanu ljudi sa planeta da li bi neke domaće ptice (tzv. perad) preživjele i da li bi njihovi potomci opet na kraju jednoga dana poletjeli?

Ovo je snimljeno još prošlog mjeseca u vrijeme velikog zahlađenja kao što vidite na zemlji led iz njihove posude s vodom. Patak nešto glasno kritizira. Valjda hoće reći da sam ja kriv što im se voda smrznula? Trebali su bolje paziti i spremiti posudu preko noći. Svaki ptić svoje perje čuva… ili kako se već ono kaže?

Tek nakon što im je isporučena svježa voda patkari se iz stanja drečave agresije vraćaju uglađenijim manirama.

P.S. Čitamo se ponovno poslije NG tako da vam odmah od srca želim sve povoljno u 2012.g. (baš ima taj broj neki pravi onak mitsko-povijesni štih, pravo mi se sviđa da vam kažem;-) A željama se naravno pridružuju i Patka i Patak.

- 19:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 24.12.2011.

Na Badnjak

Ovo je nastavak priče točno od riječi na kojoj smo stali prije godinu dana. Riječ je o ulomku iz zbirke pripovjedaka „Pod Starim Krovovima“ Ksavera Šandora Đalskog.
Pripovjetku „Na Badnjak“ već tradicionalno čitam, ako ne na Badnjak onda u vremenu prije Božića. Mislim da je to zato jer ova pripovijetka sumira sve ono što sam i ja ikada poistovjećivao s Badnjakom i Božićem sa aspekta klimatskih uvjeta, znači priča počinje sa hladnim jutrom i onda kako odmiče dan (koji likovi provode u vanjskoj aktivnosti, konkretno u lovu) počinje padati snijeg. Opisi prirode u tim uvjetima koje nam je dao Đalski upravo su fantastični, kao što možete vidjeti (preko linka na početku) iz prvog dijela priče.
Naravno tu je i povijesni element, opis života u plemićkim krugovima, u kurijama Hrvatskog zagorja, na kraju 19. st. u vremenu poslije ukidanja kmetstva, na kraju jedne epohe koja je ostavila naslijeđe u razmjerima koji nam niti dan danas nisu do kraja sagledivi. Ključan je idealizirani lik illustrissimussa Batorića kao poštenjaka, intelektualca, posljednjega od svoje loze plemića, čovjeka koji je svašta prošao, koji je druželjubiv i tradicionalist ali opet istovremeno i osamljeni ekscentrik, prijateljski nastrojen prema onima koji to zaslužuju no može biti i tvrdoglav i strog. Lik je to kojega u pripovijetkama ostali ne mogu do kraja shvatiti ali ga beskrajno poštuju zbog njegova iskustva i karizme. Pisac se kroz seriju pripovijetki stavlja u položaj Batorićeva bliskog prijatelja i biografa i polako gradi fascinantnu priču. Utjelovljenje povijesnosti, živa opipljiva povijest, konkretni ljudi u konkretnim vremenima ali isto tako i transcedentne svevremenske moralne pouke koje treba shvatiti i razumjeti…
No da vas ne zamaram dalje svojim privatnim dojmovima koji mogu ali i ne moraju biti smisleni, idemo na priču, uživajte:

…
Bilo nam je prijeći do dva brijega dok se ne nađosmo pred Hržinićevom klijeti, sitnom zgurenom zgradicom bez okna i tek surovo sabijenom od crnih prastarih balvana.
Suhonjavi sićušni starčić, odjeven trošnom katanskom surkom i obuven u visoke i na sve strane okrpane čizme, stupi pred nas. Raskrite glave, pokloni se pokorno i nagne se čitavim gornjim tijelom, uvukavši uza to nekako trbuh u se. Batorića poljubi u ruku. Na isušenu mu licu nije se doista opažala bogzna kakva radost, no ova seljačka lica preko kojih je toliko jada, toliko bijede prohujilo takva su da s njih ne čita isto tkogod tako lako. Batorić, koji je poznavao svoga čovjeka, bio je do suza ganut. On je razumio smetenost staroga seljaka, njegovo nesigurno stupanje, više tapanje nogu, njegove suzne oči!

-Hvala budi božjoj diki da je itak nihovo gospodstvo došlo! Ovo zlo vreme plašilo me več da ih nikak ne bu. No sad je dobro, samo da su dostojali pohoditi me. Naj dostoju nutra!- I starac pođe prvi do klijeti, napinjući se drhtavom rukom da odriješi drvenu ključanicu.
-Dakle, stari moj Adame, jesi li mi kaj živ? – počne Batorić.
-Hvala budi bogu jedinomu i svetoj majki božjoj bistričkoj, jesem! Kaj da se tužim? Star sem, dosta da je ovak kak je. Em – nihovo gospodstvo znaju sami kak je vu starosti- od dana do dana- svaki je čas za nas starce božja milost.

-Zato baš daj sim „svrabljivca“ da pijemo vu zdravlje, em danas si godovnjak! – Reče mu Batorić potreptavši ga po ramenu, pa sjedne na tronogi niski stolčić.
- Evo, evo sve sam već pripravil, dala mi baba da zemem sobom sira, luka i jaja. – E, kaj čemo, kad je denes toliki post, pa ne morem gospodu nuditi z mesom.
-Gdo bi danas mesa, moj Adame!

Adam međutim smjesti na prevaljenu praznu bačvu kruha, soli i sira, a vina povuče iz lagva na cijev iz tikvice, pa onda saspe u vrčić, takozvani „svrabljivec“ i najprije ponudi Batorića. Poslije njega dođem ja na red, a tada svi ostali lovci. Sebi napuni najposlije, te naklonivši se pred Batorićem priklonom koljena prinese vrčić k ustima, pri tom se naslađujući tako da je poslije neprekidno usnice jezikom oblizivao.

Na slici: moj primjerak zbirke pripovjedaka „Pod starim krovovima“. Vanjski omot knjige se već zbog starosti i upotrebe počeo dezintegrirati pa sam ga baš neki dan oblijepio selotejpom.

Batorić međutim pošalje lovce u obližnje grmovlje, jer je Adam rekao da je tamo zec veliki kao vuk; mi pak ostasmo još neko vrijeme u klijeti. Stari se Adam za to vrijeme tako razveselio da je nazdravio i sveto Trojstvo i mladoga kralja i božansku „mamicu“.
Kad se iz dola javila puška, te začas dojurio momak uistinu sa zecom u ruci, ostavismo klijet i pođosmo prema domu.
Kratki se zimski dan sve više svraćao za bregove, i u mračni zrak sve jače prodirala siva večer. Snijeg je prestao padati, no zato zaduhao oštar vjetar, brijući grisko i bolno sa bregova u puste tamne dolove. Sa drveća i krovova sipao nam se u lice snijeg koji je bio na njima naslagan. Po nebeskom se svodu tjerali i komešali oblaci i magle, čas se trgajući, čas na krilima žurnog vjetra hitro brodeći onamo za gore. Iz oblačnih visina čuo se šum letećeg jata divljih gusaka, kao da prolazi bujica žestoke vode, a zatim se još nekoliko časaka pronosilo zrakom brbljavo im gakanje. Na istoku nad gorama žutjeli se oblaci mjedenom bojom, kao da se natapaju u ražarenoj kakvoj salitoj kovi, a gore u sredini neba trgali se. Kroz usku pukotinu zakrijesila sitna zvijezda i dopirući do nas svojim treptavim zlatnim trakom kao da nagoviješta blizinu svetoga časa!
-Bit će mjesečine, čuješ li- počne Batorić nakon dulje šutnje.- Veselim se već sada kako ćemo se lijepo sanjkati k polnoćki.
-Zar ideš i ti illustrissime!?
-Kako ne, zaboga, em tomu se najviše veselim kad bu moj Ivica kod orgulja zapeval prvi put: „Narodi se kralj nebeski.“
-Ako ti ideš ići ću i ja.
-No- to se razme- morali budu i ti i on i drugi.
-Koji?
-Štefica, Lacko, Đuka, Škender: svi su danas kod mene. Lenčine, v lov im se nije račilo. Pozval sem ih: oni sami bez obitelji, ja sam; najbolje je dakle da smo na takovu večer skupa.

Napokon se po dosta visoku snijegu dokopasmo umorni i gladni do brezovičkog vrta. Stara se kurija u sivoj tami svojim visokim kosim krovom i crnim zidovima usred nepregledna snijega pričinjala još čudesnijom, još sablasnijom.
Iz malih prozora sipahu rasvijetljene sobe kroz smrznuta stakla crvenosjajnu svjetlost, koja je u trokutnim repovima padala u vanjsku tminu, titrajući u hladnoj obasjanoj pari i praveći na bijelom snijegu duge sjajne plohe iz kojih se caklili i krijesili ledci snijega kao po bijeloj svili razasuti alemi i smaragdi. Ne znam i ovaj obični zimski prizor imao je za mene neki osobit, svečan božićni biljeg!
Sjevernjak sve jače hujio i brijao; iz dimnjaka stare kurije upravo sukljao gust, crn dim i svjedočio da su peći tople. Kako smo željno čeznuli za toplim kutićem koji nas je ondje čekao!
U staroj je kući sve odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunka. Iz kuhinje se čuo zapovjednički glas staroga sukača Petra i žurna poslenost sluškinja. Štropot ribeža, mužara, noževa zvonkom se jekom razlijegao po svim kutovima drvenoga dvora, te miješajući se s veselim glasovima poslenika tako je jasno odavao radost koju donosi u kuću Božić.
(…)

P.S. Sretan Božić! ;-)

- 20:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.12.2011.

Obrazovanje je ključ uspjeha!

Znam da dolaze blagdani i praznici ali moramo i nešto malo edukacije uhvatiti usput i na brzinu. Imam par relevantnih fimića s UB2-a:

Prvi i drugi su jezikoslovnog karaktera:

Kao što ste vidjeli riječ je o brojanju na mongolskom jeziku. Siguran sam da ste primjetili kako brojevi nakon deset, znači jedanaest, dvanaest itd. kad bi se doslovno preveli na hrvatski onda bi glasilo deset i jedan, deset i dva, deset i tri itd. To se možda čini trivijalnom opservacijom ali je jako znakovito. Inače u nama poznatijim jezicima tek nakon 20 počinje takav način brojanja, gdje se na nazivnu deseticu kaleme jedan, dva pa dobijemo dvadeset i jedan, tridest i tri itd. Brojevi od deset do dvadeset imaju u npr. engleskom, hrvatskom, njemačkom pak svoju nekakvu nezavisnu logiku.

A sad u sljedećem klipu možemo vidjeti (i čuti) kako npr. u mađarskom jeziku, koji isto spada u uralsko-altajsku porodicu (skupa s mongolskim, turskim itd.) postoji slična logika u brojanju od 10 do 20 kao u mongolskom.

Dakle od deset (tiz) + jedan (egy) nastalo je tizENegy. Ako ste već zaboravili, podsjetimo se u mongolskom je bilo deset (arav) + jedan (neg) = arvANneg (jedanaest). Znači na deset se doda neki, kako bi to eksperti rekli, nametnik ili sufiks ili što već –AN odnosno –EN i onda slijedi opet broj o kojem je riječ.

Isto ste mogli primjetiti da u mongolskom neke desetice nemaju baš logične veze s brojem od kojega su potekle (osim samog prvog slova), npr. 30 je goč (tri je gurav), 40 je doč (od četiri- dorov), 70 je dal (od sedam- doloo) itd. Nadalje tisuću je na mongolskom jeziku “mjang” ali ako bi smo rekli tisuću kuna onda ne bilo jednostavno mjang kuna nego mjangAN kuna (ok ne znam kako se na mongolski kaže kuna, tužite me!) Uglavnom opet se pojavljuje taj nametnik –AN.

Tako, to su znači neke stvari koje će vam uvijek trebati u životu ali vlasti žele da ih ne znate tj. ne žele da ih znate ili tak nekak…Don' t believe me? Ok don’t… but don’t come crying to me later… nut

Kad smo već u predbožičnom, zdravom i edukativnom štimungu, evo par glazbenih klasika koji isto spadaju u neki minimum opće kulture:

Na istom tragu, jedini pjevač koji si je ikad mogao priuštiti nastup s žvakaćom gumom u ustima. Neki bi išli toliko daleko da bi možda ustvrdili kako je sljedeći izvođač najjači glazbenik do današnjeg datuma zabilježen kao utjelovljenje u ovoj sretnoj ljudskoj domeni (i bili bi u pravu ;-):

P.S. e da koji film vam se najviše sviđa i iz kojega ste najviše naučili?

- 21:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 13.12.2011.

Tako je pjevao Thopaga

Ovo je isječak iz knjige Sir Waltera Evansa Wentza- „Milarepa Tibet's Great Yogi“ koji sam preveo i odlučio objaviti na blogu u svrhu recenzije i približavanja prosječnom čitatelju rad ovog velikog učenjaka, istraživača himalajske kulture i klasičnih tibetanskih djela. Za one koji možda nisu znali upravo je Evans Wentz uz pomoć svog prijatelja i suradnika lame Kazi Dawe Samdupa prvi pripremio i 1927.g. objavio engleski prijevod po nekima možda i najvažnijeg djela tibetanske duhovne tradicije, riječ je o knjizi Bardo Thodol, a koja je na Zapadu postala poznata pod malo nepreciznim i iskrivljenim nazivom „Tibetanska Knjiga Mrtvih“. O tome djelu možda više u nekom sljedećem postu. Toliko za sada.
Ovaj isječak dio je priče pod nazivom „Svjetovni posjetioci“ i govori o tome kako su Milarepu u njegovom pustinjačkom prebivalištu ponekad posjećivali slučajni prolaznici, većinom lovci u potrazi za planinskom divljači. Nakon jednog takvog susreta skupina lovaca donirala je pustinjaku nešto hrane uključujući i komad mesa. Moramo ovdje razumjeti da količina hrane kojom se ostvareni yogi može održavati u fizički i mentalno dobroj kondiciji u trajanju više mjeseci odgovara količini jednog običnog svjetovnjačkog ručka ali za Milarepu problem je bilo skladištenje zaliha pokvarljive hrane u toplom periodu.

Tekst predstavlja Milarepine riječi, sjećanja koja su zapisali njegovi učenici Rechung, Gampopa i ostali.

„…meso sam koristio krajnje štedljivo dok na kraju nije postalo crvljivo. Jednom sam tako pomislio da posljednji komadić očistim od crva i upotrijebim ono što je ostalo. Ali na kraju uzeo sam u obzir da to meso više nije namijenjeno meni jer da ga uzmem morao bih zakinuti crve koji ga već jedu, a to bi onda bila pljačka. Zaključio sam da koliko god bi možda bilo dobro pojesti nešto nije vrijedno počiniti krađu samo radi jednog obroka. Preostalo meso prepustio sam crvima, a ja sam se ponovno vratio juhi od kopriva.

Jedne noći došao je gost, neka osoba koja je iz nekog razloga mislila da ja u špilji čuvam kakvu dragocjenost, neko blago. Šuljajući se, pretresajući potajno je ispitao svaki ugao špilje. Vidjevši to oteo mi se glasan smijeh! Rekao sam mu „Hajde da vidimo da li ćeš ti pronaći nešto po noći tamo gdje ja po danu ništa nisam uspio naći!“ I taj čovjek sam nije si mogao pomoći nego se na te moje riječi iskreno grohotom nasmijao i otišao.

Nekih godinu dana kasnije stigli su lovci iz regije Tsa, nakon što njihov lovački pohod nije bio uspješan, tumarali su razočarani planinom i tako slučajno došli pred moju špilju.
Ja sam u trenutku njihova dolaska sjedio u stanju Samadhi (duboka meditacija) odjeven u svoje skromne poderane krpe. Lovci su u nedoumici počeli gurkati me krajevima svojih lukova koje su nosili kao oružje. Pitali su se da li sam čovjek ili bhuta (utvara). Vidjevši izbliza stanje moga tijela i odjeće bili su skloniji povjerovati da sam ipak bhuta. Dok su tako razgovarali među sobom otvorio sam usta i rekao „Budite sasvim sigurni da sam čovjek“. Prepoznali su me tek vidjevši moje zube i upitali da li sam ja možda Thopaga (Milarepin stari nadimak, Onaj s prekrasnim glasom). Kada sam potvrdio zatražili su da im pozajmim nešto hrane obećavši da će mi bogato uzvratiti čim uzmognu. Rekli su i „Čuli smo da si jednom posjetio svoj dom prije mnogo godina. Da li si nakon toga cijelo vrijeme proboravio ovdje?“ Odgovorio sam: „Da, jesam, ali ne mogu vam ponuditi hrane koju bi vi mogli jesti.“
Na to rekoše da što god je dobro za mene poslužiti će i njima.

Tada sam im rekao da nalože vatru i skuhaju koprive. Tako su i učinili ali osim toga očekivali su i nešto čime bi začinili tu juhu, meso, kost, koštanu srž ili mast. Onda sam im objasnio „Kad bih imao te stvari imao bih hranu prijatna okusa, ali takvu hranu nisam okusio godinama. Umjesto začina stavite koprive.“

Onda su pak zatražili brašno ili zrnje da zaguste juhu. Rekao sam im „Kad bih imao to onda bih imao hranu čija svojstva mogu održavati na životu svakoga, ali ja sam preživio godine i bez takve hrane.“ Savjetovao sam im da umjesto toga juhu zaguste izdancima koprive. Na kraju su me pitali imam li soli. Na to sam im pak odgovorio da bi sol samo dodavala okus mojoj hrani ali ja sam i bez okusa soli preživio godinama i preporučio sam im da umjesto soli stave još malo mladih izbojaka od kopriva.

Oni mi na to odgovoriše: „Nije ni čudo da se tvoje tijelo srozalo u ovakvo jadno stanje kad živiš od takve hrane i odijevaš se u takvu odjeću. Tvoja pojava potpuno je nečovječna. Da samo služiš kao najobičniji sluga kod gospodara imao bi želudac pun hrane i toplu odjeću. Ovako ti si na svijetu kao najjadnije biće vrijedno svakoga žaljenja!“
Na što im pak ja odgovorih: „Moji prijatelji, nije baš tako, ja sam naprotiv među najsretnijima i najboljima od svih koji su zadobili ljudski život. Susreo sam Marpu Prevoditelja iz Lhobraka i od njega primio Istinu koja ostvaruje Budhhinstvo u toku jednoga života. Sada nakon što sam potpuno odbacio sve svjetovne misli provodim svoj život u strogoj askezi i pobožnosti na ovim usamljenim mjestima daleko od ljudskih nastambi. Ja pribavljam ono što će mi koristiti u Vječnosti. Uskraćujući si trivijalne užitke koji proizlaze iz hrane, odjeće i slave ja pokoravam Neprijatelja (Neznanje) u tijeku upravo ovoga života. Među ljudskom populacijom čitava Svijeta ja sam jedan od najhrabrijih sa najvišim aspiracijama. Ali vi! Vi rođeni ste u zemlji gdje je Plemenit Nauk Buddhe prevladao ali ipak niste našli za shodno poslušati niti jednu jedinu religioznu raspravu o tome nauku, a kamoli prema njemu oblikovati svoje živote nego s druge strane kao da se upravo trsite najviše da padnete u najdublje dubine i da zadobijete najduže trajanje egzistencije u Paklenim Domenama! Akumulirate grijehe šakom i kapom kao da se u tome međusobno takmičite. Kako su budalasti i izobličeni vaši životni ciljevi! Ja ne samo da se radujem perspektivi Vječnog Blaženstva nego i uživam mnoge stvari koje mi daju spokoj i samo-odobravanje.“

Tada sam im otpjevao pjesmu o mojih Pet Udobnosti:

Gospodine! Milostivi Marpa! Klanjam se pred Tvojim Stopalima!
Opunomoći me da se odreknem svjetovnih stremljenja.

Ovdje u Srednjoj Špilji Dragkar-Taso
Na ovome najvišem vrhuncu Srednje Špilje
Ja tibetski yogi zvan Repa,
Napuštajući sve primisli o tome što ću jesti ili obući i sve slične životne ciljeve
Nastanio sam se da zadobijem savršeno Buddhinstvo.

Ugodan je tvrdi madrac poda mnom
Ugodan je nepalski poplun podstavljen pamukom nada mnom
Ugodna je jedina meditacijska vrpca koja drži moja koljena*
Ugodno je tijelo umjerenoj prehrani priviknuto.
Ugodan je Lucidan Um koji razaznaje sadašnja prianjanja od Konačnog Cilja
Ništa nema ovdje neugodna, sve je ugodno.

Ako svi vi možete, pokušajte me onda imitirati
Ali ako nadahnuti vi niste ciljem asketskoga života
Te ćete se pogreške Doktrine Ega i dalje držati čvrsto
Molim vas barem da me poštedite svojeg krivo usmjerenog sažaljenja.
Jer ja Yogi na Putu sam Stjecanja Vječnog Blaženstva.

Posljednje zrake sunca prelaze preko planinskih vrhunaca
Vratite se vi u svoja prebivališta
Što se tiče mene moram uskoro umrijeti, a nepoznat je točan trenutak smrti
Sa samo-nametnutim ciljem ostvarenja savršenog Buddhinstva
Nemam više vremena tratiti na beskorisne razgovore
Zato ću sada ući u Mirno Stanje- Samadhi.“

Čuvši to komentirali su: „Ti pjevaš o raznim ugodnostima, a zaista imaš i prekrasan glas. A što se tiče nas ne možemo mi ipak takav grub život živjeti kao što ti možeš.“
Nakon toga odoše svojim kućama.

*na ovoj slici je preko ramena Milarepe prikazana crvena meditacijska vrpca koju Milarepa spominje u svojoj pjesmi. Takva vrpca bila je pomoćno sredstvo yogija. Ona služi da se održava joginski položaj –Asana koji je važan zato jer presijeca ili moglo bi se reći kratko spaja određene tjelesne sile ili struje. Meditacijski položaj Asana čini tijelo vrlo savitljivim i sposobnim za ogromnu izdržljivost eliminirajući nezdrava fizička stanja i liječeći bolesti. Vrpca dakle bukvalno drži noge meditanta svezane uz tijelo kako bi ih se zadržalo u položaju Asana dok yogi utone u duboku meditaciju tj. spomenuto stanje Samadhi.

P.S. eto toliko nadam se da sam uspio donekle širem čitateljstvu približiti neke elemente bogate himalajske kulture ovim kratkim isječkom iz knjige Sir W. Evansa Wentza i Lame Kazi Dawe Samdupa. Jasno je da tibetanska klasična djela ne treba samo promatrati kao religijske spise nego i kao ogromnu riznicu književnosti koja još ni dan danas nije prevedena u potpunosti, a pitanje da li će ikada to i biti moguće.
Nažalost konzumerističkom mentalitetu kakav je prevladao danas na Zapadu (ali i na Istoku) često se iz raznih izvora servira kao neka „mudrost Istoka“ u svrhu prodaje nekih modernih priča o samopomoći, poboljšanju kvalitete života, iscjeljenju itd. U toj modernoj džungli time su važniji izvori klasičnog znanja i ljudi koji shvaćaju i znaju prepoznati i razabrati izvornost i autentičnost od modernog prizemnog kulta biznisa, površnosti i svih tih gluposti koje onda vode samo razočarenju pa posljedično i agresivnom skepticizmu i na kraju radikalnom odbacivanju svega što ne spada u domenu ove neke materijalne stvarnosti, u domenu, što kažu, „use, nase i podase“. No mislim da bi trebalo stati ovdje jer osjećam da bi brzo napisao post scriptum duži od ovog književnog isječka :-D

Pozdrav do čitanja!

- 20:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 09.12.2011.

Uganda u povijesnom atlasu Buddha Dharme

Slijedi dugo najavljivani članak o budizmu u Africi. Priča je to koja prati život i rad ugandskog redovnika teravadske tradicije budizma, redovničkim imenom Bhante Buddharakkhita. Taj čovjek međunarodno je poznat po svojim velikim zaslugama na mnogim poljima pa je red da ovdje i o njemu kažemo par riječi.
Meni su se uvijek sviđali oni neki stari povijesni atlasi u kojima se moglo vidjeti kako su se razvijale države, kako su se kretali narodi u seobama i slične stvari tako da me ova priča fascinira i sa povijesnog i geografskog stanovišta koliko i sa duhovnog i filozofskog, zato je i naslov u tome stilu. Za one kojima se neda čitati, ima na kraju kratki videoklip :-D

Naslov originalnog članka koji sam preuzeo sa portala budhistchannel.tv glasi:
A dhamma journey for Ugandan
By MAJORIE CHIEW, The Star, August 17, 2010

Entebbe.,Uganda—u lipnju 1990, Steven Kaboggoza, tada 24-godišnjak, otputovao je iz Ugande kako bi studirao na sveučilištu u Indiji. Obitelj i rođaci očekivali su da će se vratiti kao „bogati biznismen sa aktovkom u ruci.“

Nakon sedam godina putovanja Kaboggoza se vratio kući kao budistički yogi sa obrijanom glavom i jednim ruksakom. Obitelj je bila zbunjena njegovom čudnom prtljagom: ronilačkom opremom i knjigama o budizmu.

„U Ugandi nije bilo budističkog hrama niti ijednog budističkog učitelja, a osobito nije bilo mora u kojem bi se moglo roniti“ prisjeća se u svojoj prvoj knjizi „Planting Dhamma Seeds: The Emergence Of Buddhism In Africa“ Kaboggoza koji danas nosi ime Buddharakkhita. Napisao je kasnije i knjigu naslova „Drop By Drop: Practising Dhamma In Daily Life.”

Čudna prtljaga koju je Bhante Buddharakkhita donio sa sobom bila je povezana sa nekim njegovim iskustvima koja su mu promijenila život. (termin Bhante znači Plemeniti Gospodin i koristi se kod oslovljavanja budističkih redovnika teravadske tradicije)

Religijske knjige koje je donio u ruksaku pričale su priču koja je počela kada se na sveučilištu u Indiji sprijateljio s dva redovnika iz Tajlanda. Ne samo to, Kaboggoza je također u Indiji poduzeo putovanje da bi osobno upoznao Dalaj Lamu jer ga je njegovo predavanje o Dharmi iznimno nadahnulo.

1994. godine nakon dvanaest dana meditacije u Dharmsali, Indija tijekom putovanja koje se za njega pokazalo putovanjem samospoznaje, Kaboggoza je odlučio prekinuti svoj akademski put i krenuti putem duhovnosti. Sa svojim novim duhovnim prijateljima još je neko vrijeme u New Delhiju slušao budistička predavanja, prakticirao meditaciju i čitao knjige o Dharmi.

Nakon godinu dana Kaboggoza je napustio Indiju i krenuo na hodočašće u Nepal i Tibet, a nakon tih putovanja smjestio se u južnom Tajlandu na prekrasnom otoku Koh Tao. Da bi zaradio nešto novca za život postao je instruktor ronjenja. Neko vrijeme dobro se zabavljao ali ipak je na kraju postao razočaran takvim životom i vratio se kući u Afriku 1997. godine. Po povratku u Ugandu obitelj i rođaci saznali su za njegovu novu religijsku opredijeljenost pa su mu ponudili savjet da sve svoje knjige o budizmu spali i što prije se vrati kršćanstvu, međutim on je u svojim uvjerenjima ostao nepokolebljiv.

Mjesto u Tajlandu gdje je živio uništeno je u tsunamiju 2004. godine tako da se za Stevena Kaboggozu pokazalo dobrom odlukom povratak kući.

Kako je vrijeme prolazilo Kaboggoza je postao nemiran, u svojoj knjizi piše : „Bio sam usamljen bez svojih duhovnih prijatelja i opet sam napustio Ugandu u potrazi za dubljom Istinom“

Godinu dana je živio u Južnoj Africi provodeći vrijeme u putovanju i meditaciji prije nego je uspio otići u SAD. 1999. Kaboggoza je sudjelovao u tromjesečnom meditacijskom povlačenju koje je organiziralo društvo Insight Meditation Society (IMS) u gradu Barre, Massachusetts. . a poslije toga im pridružio kao zaposlenik radeći tamo do 2000. godine

2001.g. otputovao je u Tathagata Meditation Centre (TMC) u gradu San Jose, California, gdje je prošao intenzivni meditacijski i monaški trening koji ga je doveo do zaređenja u teravadskog redovnika 2002. godine. Tada je preuzeo novo, redovničko ime Buddharakkhita.

U listopadu 2004. Buddharakkhita je pošao na hodočašće u Indiju, Nepal i Myanmar, a na Sri Lanki dočekao ga Dhammaruwan.
(Dammaruwan je fascinantna osoba sam po sebi i svojevrsni budistički wunderkind jer je u dobi od tri godine počeo spontano i naizust recitirati sutre iz Pali kanona skoro bez ikakvih grešaka, o Dhammaruwanu više možete saznati ovdje.)

Na odlasku sa Sri Lanke domaćin Dhamaruwan ponudio mu je da izabere jednu od dvije statue Buddhe koju će ponijeti u Ugandu.
Odlučio je ponijeti veću statuu budući da njegovo ime Buddharakkhita prevedeno znači „Zaštitnik Buddhe“.

Bhante Buddharakkhita sa svojim azijskim učenicima

U jugoistočnoj Aziji, tradicionalnom kraju teravadskog budizma

Prvi meditacijski centar u domovini Bante Buddharakkhita je ustanovio u ovakvom šatoru

Buddharakkhita nije očekivao da će zbog nošenja te statue Buddhe izazvati toliko zanimanje carinika po zračnim lukama. Npr. u Mumbaiu, Indija (gdje je 5 sati čekao sljedeći zrakoplov) i onda opet kod kenijske imigracijske službe nakon slijetanja u Afriku. Već je bio iscrpljen od silnih ispitivanja o statui koju je nosio sa sobom. Kada je primijetio da se statua uslijed silnih ispitivanja i nepažljiva rukovanja odvojila od svoga podnožja odlučio je zaštititi umotavši je u svoje redovničke halje no to je samo potaknulo sumnjičavost carinika.

Na jednom aerodromu imigracijski službenik pitao je „Zašto nosiš tu statuu? Otvori da vidim! Da li nešto nosiš unutra? Možda drogu?“

Kad sam mu objasnio da je to „obična statua Buddhe svejedno je djelovao ljutito.“ kaže Buddharakkhita.

Kada se napokon preko Kenije vratio u Ugandu majka ga je dočekala u suzama radosnicama.
I dalje je njegova čudna odjeća i ponašanje privlačilo mnogo pozornosti. U svojoj knjizi opisuje smiješne situacije kao npr. kad je dvoje djece pobjeglo pred njim vičući „Ovaj čovjek će nas pojesti!“ „Neki Uganđani smatrali su pak da sam nekakav tradicionalni liječnik (vrač) kada su me vidjeli u halji i s redovničkom torbom pa su me pitali što prodajem.“ Piše Buddharakkhita u svojim memoarima.

Kada je iz Myanmara donosio veliki, budističkim motivima ukrašen, suncobran neki ljudi su mislili da se radi o ratničkom štitu, a neki su ga pak pitali da li je tjelohranitelj koji čuva kakvoga kralja.
Buddharakkhitina obitelj prihvatila je njegovu novu vjeru. Unutar mjesec dana od povratka u domovinu petero članova njegove obitelji obratilo se na budizam. Među njima i njegova majka, mlađa sestra i šurjak.
Njegov prvi obraćenik bila je upravo njegova majka, ona se obratila nakon što je vidjela s kakvim dubokim poštovanjem se prema njenom sinu odnose stranci koji žive u Ugandi- četvorica Tajlanđana koji drže restoran i čovjek sa Sri Lanke koji je vlasnik tvornice u Ugandi.

Kada je ponovno otputovao iz Ugande u SAD broj njegovih sljedbenika počeo se povećavati.
„Troje mojih nećakinja i nećak postali su budisti tjedan dana prije nego sam otputovao“

Nakon sljedećih godinu dana kada je opet posjetio domovinu opet je imao zanimljivih iskustava s ljudima koji su ga doživljavali čudnim.
Ovaj put sporna je bila zdjela za hranu koju teravadski redovnici tradicionalno nose uza se kada idu sakupljati milodare.
„Neki ljudi su mislili da nosim afrički bubanj, mali „jembe“ Prijatelj koji radi kao vratar na Sveučilištu u Nairobiju (Kenija) mislio je da je bakuli (redovnička zdjela) samo neki lonac ali da taj susret za njega znači polazak na dugo putovanje!

Osim toga redovničku zdjelu smatrali su nogometnom loptom pa čak i bombom. Jednom je tako Buddharakkhita susreo skupinu žena koje su čekale početak berbe na plantaži kave, jedna žena mu je pristupila i počela razgovarati s njime, a druga se iz prikrajka namrštila i rekla „Ja se bojim tvoje bombe! To je zaista bombe zar ne?“

Te i mnoge druge priče prepričavao je ovaj duhoviti redovnik govoreći na Svjetskom Budističkom Sumitu 2008.g. u gradu Kobe, Japan i tom prilikom auditorij od tristotinjak sudionika sastanka svako malo hvatao je smijeh od njegovih nevjerojatnih iskustava.

„Ponekad su me ljudi vidjeli sa zdjelom i htjeli su je kupiti, a ponekad su mislili da sam lokalni šaman koji će im prodati svoje tradicionalne ljekovite pripravke.
Ali nakon nekog vremena neki su ljudi počeli i davati milodare.
Buddharakkhita kaže kako je za njega primanje milostinje iskustvo koje ući poniznosti.

„Nikada ne mogu znati kako će sve ovo završiti. Postao sam kao neka atrakcija u Ugandi. Ljudi me uvijek promatraju dok hodam ulicom u halji i s obrijanom glavom.“

Ovih dana Buddharakkhita je stacioniran u Bhavana Društvu, država Zapadna Virginija, SAD. Dvaput godišnje vraća se u Ugandu da se susretne sa svojim kolegama budistima kojih je tamo zahvaljujući njemu sve više.

„Moji posjeti traju od tri tjedna do četiri mjeseca. Želim boraviti tu što duže da uspostavim lokalne institucije u Ugandi“ kaže Buddharakkhita koji je ujedno predsjednik ugandske podružnice organizacije World Buddhist Sangha Youth.

Sa učenicima i prijateljima ispred prvog ugandskog budističkog centra u gradu Entebbe

Bhante Buddharakkhita, u sredini- katolička redovnica sestra Marija i na slici desno- redovnikova majka koja je i sama postala redovnica u tradiciji teravada, ispred Budističkog Centra.

Majka redovnica, danas nosi redovničko ime Sayalay Dhammakami. U pozadini Ugandski Budistički Centar, Entebbe

U Ugandi Bhante Buddarakkhita vodi projekte i održava učenja o Dharmi u Ugandskom Budističkom Centru i kod Meditacijske i Yoga grupe u Kampali.

Osim toga Buddharakkhita drži predavanja i predvodi meditacijske retreat-e širom svijeta, ponajviše u Brazilu i SAD.

„Ove godine odlučio sam prevesti razdoblje meditacijskog povlačenja vassa (tradicionalni retreat kišnog tj. monsunskog, perioda) u Švedskoj gdje ću i davati učenja“ kaže Buddharakkhita. Ovaj kariznatični redovnik obnaša i funkciju duhovnog direktora Flowering Lotus Meditation Centra u gradiću Magnolia država Mississippi, a također je član savjetodavnog odbora dobrotvorne organizacije Global Buddhist Relief (GBF) također iz Sjedinjenih Država.

Moj osvrt:
Eto nadam se da vam je ova lijepa priča bila zanimljiva, meni je svakako bila jer sam i neke nove stvari i termine naučio. Dakle Buddharakkhita je redovnik u tradiciji Hinayane ili teravadskog budizma karakterističnog za jugoistočnu Aziju.
Na blogu obično pišem o Sjevernom ili tibetanskom budizmu pa je ovo bila dobra prilika da se upoznamo i sa drugačijim tradicijama. Kao što se spominje u tekstu Steven Kaboggoza se u Indiji susreo i s Dalaj Lamom i tibetanskom tradicijom budizma ali je daljnjim životnim okolnostima postao redovnik u teravadskoj tradiciji.

Ja volim svakom prilikom naglasiti jednu fundamentalnu stvar- sve tradicije budizma, sve tri velike grane i sve škole i lokalne podjele proizašle iz njih i unutar njih imaju jedan izvor i jednu suštinu. Ta suština počinje, u ovome eonu u kojem trenutno svi zajedno živimo, sa Tathagathom Gautamom Šakyamunijem- Povijesnim Buddhom našeg doba i sa njegovom meditacijom ispod drveta u indijskom gradu Bodh Gayi koja je rezultirala Prosvjetljenjem, smislom i svrhom postojanja svijesti same.

Da se ta spoznaja Gautame Buddhe pretočena u Četiri Plemenite Istine i Osmerostruki Plemeniti Put pokazala kojim slučajem kao nešto što funkcionira samo tu i tamo, lokalno i geografski ograničeno, nešto što se odnosi na neke narode i kontinente, a na druge je neprimjenjiva, e onda bi i za samog Gautamu Siddhartu bilo bolje da je naslijedio oca na prijestolju i da nije nikada ni otišao na obalu tamo neke rijeke sjediti pod drvetom. No kao što znamo iz legende o prvoj propovjedi u Varansiju su uz okupljene Buddhine prve učenike također prišli jeleni i košute iz okolne šume da bi osluškivali instinktivno osjećajući da se tu govori nešto što se tiče i njih kao i svih osjetilnih bića.
Legende su naravno legende, bitna je simbolika, bitno je aludirati na esenciju svijesti koja je zajednička svemu živome iako se različito manifestira.
Ova priča o budizmu u Ugandi nije za mene priča o nekakvom misionarskom uspjehu po kojem će eto jadni Afrikanci spasiti od propasti i bezvjerstva i šta ja znam čega. To je priča prije svega o hrabrosti i pameti jednoga čovjeka, priča o stvaranju povijesti koja jednom stvorena ne može biti poništena sve dok posljedice toga djela aktivno rezoniraju u umovima ljudi kao dobra i plemenita stvar.
I glavno je da se nešto govori, da se govori na jeziku koji ljudi mogu razumjeti i sami za sebe odlučiti što misle o tome, važno je da postoji prilika. Prema budističkom shvaćanju jedina esencijalna vrijednost po kojoj je ljudski život dragocjeniji od životinjskog je sposobnost učenja/čitanja da bi se moglo doći u kontakt s Dharmom na način na koji životinje ne mogu jer nemaju tu razinu razuma. Ljudi poput Stevena Kabbogoze važni su za nas širom svijeta i u svakom narodu jer nam omogućavaju da čujemo i razumijemo ovdje i sada, direktno i na jeziku koji znamo, a ne da vječno moramo ćuliti uši poput jelena koji osluškuje, naslućuje ali ne može znati o čemu je zapravo riječ!

Kao što je Šakyamuni okrenuo Kotač Dharme prvi put za sva svjesna bića na planetu, tako je i Steven Kabbogoza/Bhante Buddharakkhita okrenuo kotač Dharme lokalno za svoje sunarodnjake, progovorivši im na njihovom jeziku, ali isto i za brojne druge širom svijeta koje je svojim primjerom potaknuo na razmišljanje i učenje.

Možete posjetiti i stranice Ugandskog Budističkog Centra, u gradu Entebbe, prvog budističkog centra koji je utemeljio jedan Afrikanac. Jedan od dugoročnih ciljeva centra je i međuvjerski dijalog sa ugandskim kršćanima i ugandskim židovima (isto jedna fascinantna zajednica za koju nisam imao pojma da postoji dok nisam počeo čitati ovo o budizmu u Ugandi!)

Za kraj kratki video, Bhante Buddharakkhita govori o svome projektu u Ugandi:

- 18:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2011.

Zašto zapravo trebamo glas(ov)ati ili 'ko uopće kaže da trebamo?

Budući da je još malo ostalo do tih parlamentarnih izbora najbolje da odmah riješimo i ovu temu, već dugo sam nešto počeo pisati o tome ali nisam nikako prije stigao objaviti. Zamislio sam ovaj članak kao jednu kratku objavu, dekret, uputak zdvojnom što činiti. Možda vas već takav uvod sam po sebi odvrati od daljnjeg čitanja, a kamoli od slijeđenja uputka. E onda ko vam kriv, samo poslije nemojte reći da niste znali, da nitko ništa povijesno ne kaza u danom momentu ;-)

Ovaj članak je dakle namijenjen prije svega onima koji su pod raznim privatnim izlikama neodlučni i nezainteresirani, ne pišem ovo da obratim one zabludjele aktivno u pogrešnim opredjeljenjima, za te bi trebao malo jači pisac, ili kad bolje razmislim prije bi to bio posao za egzorcista, a ne pisca…
Gledao sam malo neka predstavljanja stranaka na tv-u, sasvim smiješno kakvih sve čudesa ima, ali to smo i znali, ništa nova- igrokaz lutaka, odraslih većinom visokoobrazovanih ljudi s karijerama, a koji zbog nekog razloga rezoniraju kao da nikakve veze sa iskustvom života nemaju… Koja bi bila razumna pretpostavka o tome pitanju? Da li um uslijed opredjeljenja za političko razmišljanje jednostavno podivlja, zastrani, odluči pod svaku cijenu rastrgnuti vezu sa svojom prirodom i pronaći neka svoja lokalna i privatna otkrivenja i opredjeljenja? Kao lav koji umjesto da trči savanom odluči skočiti u more i otplivati sa morskim psima? Da li je zaista politika kao takva nešto iskonski prljavo i fuj, nešto izopačujuće?
Jesu li onda u pravu tek oni apolitični i indiferentni prema tome tragikomičnom igrokazu?

A što je opet to apolitičnost? Nezainteresiranost? Status quo? Nonšalantnost? Indolencija?
„.To se mene ne tiče, ja sam izvan toga, ja sam u nekim drugim sferama, ma to mene jednostavno ne zanima…“
Znam povijesti dosta i previše, status quo se nikada nije pokazao rješenjem, rezultat statusa quo je samo još teže konačno suočavanje s problemima kad dođu na naplatu, a dođu svaki put. Kao pijani slon koji trči prema vama, a vi se s tim problemom suočavate stojeći nasred puta sa zatvorenim očima, možda će baš zateturati kraj vas… a možda i ne- heh “kaj bu bu“ („que sera sera“, op. prev.), trebalo je ipak na vrijeme sklanjati se s puta.

Još je jača stvar pak neki moderni aktivni kult statusa quo, to je korak naprijed u neutraliziranju ljudskoga uma. Ispoljava se agresivnim negiranjem bilo čega što na prvu loptu nije svezano sa Trojstvom kuće-posla-birtije, da se malo slikovito izrazim.
Ček sad malo da provjerim nešto, koliko sam ja to pokopčao, politička pitanja, dakle pitanja političkog rada se upravo tiču tog svjetovnog trojstva i skoro baš ničega drugog, sad sam u promišljanju malo zbunjen…
Uzmimo bolje metaforu, lakše je u metaforama shvatiti bit. Npr.imamo skupinu ljudi koji stalno gledaju na tv utakmice ali nikad ništa ne komentiraju i imamo skupinu koja osim gledanja non stop razgovara o utakmicama. I sad ovi prvi striktni „gledaoci“ kažu za „komentatore“ -vidi ove budale o čemu razgovaraju, pa to nas ni najmanje ne zanima niti s time imamo veze.
Takve ja onda pitam:
„-A ma nemoj? Pa što onda gledaš svaki dan na tv-u kad s time nemaš veze?“ Nisam siguran da je usporedba dovoljno razumljiva pa da pojasnim „gledaoci+komentatori“ su u ovoj priči oni otvoreno politički nastrojeni, a „šutljivi gledaoci“ su pak oni strogo apolitični likovi no koji ipak usrdno žive svoje svakodnevne živote na relaciji kuća-posao-birtija.

Dvije strane istoga, kao i u milijun drugih primjera opet one koji se jedni nasuprot drugih najviše trse prikazati opozicijom ili alternativom već običnom analizom demaskiramo kao lice i naličje istog novčića! Kako čudesno!

Život? Rad? Umjetnost? Kultura? Profesija? Zaposlenje? Kuća? Auto? Godišnji na moru? Obitelj? Djeca koja odrastaju? Karijera? Pronalazak osobnog smisla u ovom ili onom? Kavica s prijateljima? Šetnja uz obalu rijeke? Kućica u cvijeću? Sigurna mirovina? Advent u Beču? Svjetsko prvenstvo u boćanju, koncert Đorđe Balaševića…- ljudi se doje svakakvim svjetovnim zamislima, planovima, pothvatima, nema šanse da nabrojim sve koga što motivira u egzistenciji, tako da mi je malo čudno ako se nekoga od tih pita o političkim stavovima, a reakcija ko da ih se pita o snijegu na Aljasci.
Da u himalajskoj špilji pronađemo yogija prebivajućeg u stanju samadhija zadnjih 40 godina i prodrmamo ga u ovu našu stvarnost kladim se da bi taj znao više reći o suvremenom stanju u hrvatskoj politici od zagriženog hrvatskog svjetovnjaka svakodnevnjaka.

Oni najviše ogrezli u tu politikom iskrojenu stvarnost nekako su najmanje svjesni svoje uloge u tome ili pak možda najmanje hoće biti svjesni. Mislim na tzv. obične ljude koji samo hoće živjeti svoje obične živote… ili kako već glasi ta mantra…

Meni tu pada na pamet tek jedan citat iz Biblije (imam naravno i ohoho adekvatnih budističkih citata u rukavu ali je ovaj ipak širim masama čitatelja poznatiji i bliži). Sad ne znam ja to od riječi do riječi navesti napamet ali otprilike nešto kao kaže Bog: „Ako si ili vruć ili studen onda si ok ali ako si mlačan ispljunut ću te iz usta!“ Jako dobro rečeno, odobravam smisao i suštinu.

Kako može nekoga ne zanimati tko će vladati zemljom u kojoj živi? Kakvi likovi će biti na državnim plaćama i usput vam krojiti život? Kako će se uređivati zakoni? I kako, o kako, takav netko nezainteresiran može onda pričati o tome kako hoće samo živjeti, raditi, voziti auto, odgajati djecu, sakupljati poštanske markice, ići na izložbe pasa i šta ja znam čime već sve ljudi ispunjavaju svoje vrijeme.

Kad bismo kratki ovozemaljski život promatrali kao vrijeme predodređeno isključivo i jedino za ostvarivanje svih tih nekih svjetovnih ciljeva od kojih sam mnoge u ovom tekstu pobrojao onda tek nemamo opravdanja za političku indolenciju. To je vrijeme kratko i trebalo bi biti osmišljeno najbolje moguće da se učinkovito iskoristi.
Evo primjer, zamislite da hoćete promijeniti filtar goriva na nekom stroju, to je jednostavni zahvat za koji je dovoljno malo vremena i alata. A sad zamislite da ne radite na miru već oko vas zuji neka budala koja vam svako malo uzme neki odvijač ili ključ i baci ga nekud u travu, pa onda uzme blata i nagura ga u dovod nafte, i nikako ga se ne možete riješiti, ubiti ga pak naravno ne smijete. I tako za posao koji bi trajao dvadeset minuta možda niti cijeli dan neće biti dovoljan. Kužite li što hoću reći? Dan je vaš život, a majmun za vratom je vlast, vladajuće strukture i partije koje su blesave. Posao koji želite napraviti naravno nije promijeniti filtar na traktoru nego živjeti, biti sretni, imati možda i obitelj, odgajati djecu, gledati kako rastu i postaju ljudi ili pak opet možda prije svega ostvariti sebe i svoj um koliko se da u ovom životu.

Svi oni koji su se u trenutnom stanju nekako našli, snašli i uhljebili do totalne odvojenosti i nezainteresiranosti za bilo što osim svojih uskih proizvoljnih niša isto kao i oni drugi koji se osjećaju izostavljeno, razočarano i neispunjeno u trenutnoj situaciji i stoga rezoniraju indiferentno i bez vjere u ikakav pomak, oba ta tabora su isto, predstavljaju isto i identično, predstavljaju srž i suštinu problema politike i oko politike.

Eto nešto za razmisliti onima koje još išta od ičega zanima. A vama ostalima kojima ne paše ovo o čemu je tu riječ, kad sljedeći put vidite negdje na ulici kakvog političara ili aktivista neke stranke kako se grebe za vlast, kako sluzavo baljezga lažna obećanja i demagoški deklamira pred vašim očima i kad vam to zasmeta pa kažete fuj, okrenete se u drugom smjeru da ne razmišljate o tome, pitajte se kome ste napakostili zapravo sebi i ostalim poštenim ljudima ili pokvarenim političarima.
Pa zgađivanje svega i postizanje rezignacije među ljudima jest bio i ostao najveći doseg manipulatora.

Vi koje politika najmanje zanima i o njoj najmanje znate najviše ste ovisni o njoj nemajte nikakvih dvojbi oko toga. Ako je politika u ovom današnjem obliku sama po sebi bolest, poremećaj bez kojeg bi nam bilo bolje (ne tvrdim sad izričito niti da jest niti da nije samo teoretiziram) onda je tek moramo proučavati, moramo se njome baviti da bi smo možda makar sljedećim generacijama koje dolaze poslije nas osigurali za tu bolest neki lijek ako je za nas već prekasno… a možda se čak i za nas u tijeku ovoga života ukaže neka šansa, možda jednom, negdje kad je niti nećemo tražiti postane samo po sebi očigledna…, a možda i ne.

Nagovarati bilo koga da dade glas nekoj određenoj opciji ne želim izričito, ali mislim da nije zabranjeno ako podijelim s onima koje ovaj blog zanima svoje privatno iskustvo:

Ono što sam ja primijetio u ovo predizborno vrijeme je karizmatični lik Ivana Grubišića i njegova Saveza. Mnogi prigovaraju da ta opcija nema snage za političke reforme u ovome trenutku! Ma da? Zbilja? A ovi koji će ionako predvidljivo pobijediti kao oni imaju? Pa naravno da se neće svijet okrenuti radi ovih izbora ali tko logičan to može uopće i očekivati? Kao zalog za budućnost vidim mogući ulazak Grubišićeva saveza u hrvatski Sabor, e to bi samo po sebi bio ogroman testament u ovom trenutku, ogroman testament svih nas koji želimo poručiti da se nismo našli u svim tim međusobno kloniranim opcijama koje već na sva usta grade ekonomiju, gospodarstvo, šta je znam, a bez ikakvih inklinacija temeljima- moralu, logici i etici, na kojima sve to mora biti sagrađeno da se svako malo ne uruši. Istinske promjene trebaju vremena, imamo priliku položiti temelj za nešto dugoročno.

Osobno sam za sebe sigurno ne tražim nikakva rješenja neposredno od društveno-državnih institucija koje se formiraju politikom, da ne bi tko mislio da se ja osobno kanim okoristiti nečim iz domene političkih zbivanja, za takve stvari ipak imam kudikamo relevantnije izvore. Jednostavno ove stranačke izbore vidim kao dužnost i odgovornost, kao priliku da svim onim grebatorima i lopovima kažemo NE, mentalno nestabilnim aspirantima koji spadaju u galeriju bizarnosti objasnimo da im je mjesto na liječenju, a ne u državnom parlamentu, da otjeramo sva ta strašila onime što njih same najviše plaši, protiv čega su bespomoćni sa svim svojim silama i propagandom- imamo dakle i moć egzorcizma- snagu naše savjesti za savjesni i etički izbor. Kakav god bio rezultat postupiti po savjesti dugoročno je jedina prava stvar.

- 19:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (8)
Listopad 2011 (9)
Rujan 2011 (11)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (8)
Lipanj 2011 (9)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (4)
Siječanj 2010 (9)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Lipanj 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

povijesno-informativni blog o tibetanskom budizmu
Mongolija, Tibet, Himalaje -povijest, geografija i kultura
Planinarenje, biciklizam, radikalni antielitizam,
a ni to nije sve

Om Vajrapani Hum!

Om Ham Kamala Varaya
Svaha!

CURRENT MOON
about the moon

Linkovi

Gandan
Kalmici u Beogradu 1920.-44.
Kalachakranet
Mahabodhi Mahavihara
Dalaj Lama
Lama Zopa Rinpoche
Nick Dudka-The Buddhist Art of THANGKA
H.B.D. Padmasana
Shechen
Buddhistchannel
Fundacija za očuvanje Mahayanske Tradicije
Tibet Foundation
Tibetan Government
Dalaj Lama Foundation
Buddhism&Ecology
Tibetan Museum Society
Tibetan Centre for Human Rights and Democracy
Dharmaweb
BuddhaNet
Sutra of Golden Light
Biografija 9. Bogdo Gegena Jetsuna Dampe
Kunzang Palyul Choling
Radigan Neuhalfen
Kartografija Tibeta
Yun - rumunjska stranica o Szandoru Csomi
mađarska stranica o Szandoru Csomi
Karma Ratna Dargye Ling

Ostali važni linkovi:
Zeitgeist Hrvatska
Krešo Mišak blog
Antifa Zagreb
Jeziva istina o EU
Kako se zaštititi od nauke

Relevantni dionici HR blogosfere:

Carstvo znakova
NWO- o čemu se tu zapravo radi
NSDAP
Neverinov blog
Drugo poluvrijeme od Joanne
Astrologinja Suzette
Duh Jedinstva
Atlantida
Bugenvilija
Duhovni principi
Mariano Aureliano
Web Reporter

Prijateljski blogovi:
Dreaming of Danzan Ravjaa
Buddhist Jihad
Reflections of reflections
Digital Tibetan Buddhist Altar-from Tulku Urgyan Tenpa Rinpoche
Tibeto-logic

Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
Buddha Sakyamuni

Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
Trudi postići zadovoljstva samsare
I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

Onaj tko zapostavlja životne užitke
I okreće se od grešnih djela
Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
Svih patnji svih bića jer njihova patnja
Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
Taj jest Superiorna Osoba.

Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"

Jedna baklja može raspršiti tminu koja traje tisuću eona.
-Tilopa

Tri stvari ne mogu biti dugo sakrivene; Sunce, Mjesec i Istina
-Buddha Shakyamuni

Kada pravilno ispitaš svoj um, prestaješ za svoje probleme okrivljavati druge.
-Lama Thubten Yeshe

Ako vjeruješ svemu što pročitaš bolje ti je da se ostaviš čitanja
-Japanska poslovica

Ti sam dužan si nešto poduzeti, Buddhe su samo učitelji.
-Budistička poslovica

Obrazovanje nije iznenadno kao masakr, ali je, dugoročno gledano, smrtonosnije.
–Mark Twain

Nije nikakav znak zdravlja biti dobro prilagođen bolesnom društvu.
-Krishnamurti

Moguće je da postoje ljudske emanacije koje nam još nisu poznate. Sjećate li se kako su nekad ismijavane električne struje i ‘nevidljivi valovi’? Znanje o čovjeku još je u povojima.
-Albert Einstein

Stekni vlast nad svojim mislima, njima možeš činiti što god želiš
-Platon

Makni se! Zaklanjaš mi sunce.
-Diogen iz Sinope

Ako sam slobodan to je samo zato jer uporno bježim.
-Jimi Hendrix

Neznalice postavljaju pitanja na koje su mudri ljudi odgovorili pred tisuće godina.
-Johann Wolfgang von Goethe

Kada postane očigledno da se cilj neće moći ostvariti, nemoj promjeniti cilj, promjeni postupak ostvarenja cilja.
-Konfucije

Pijevac kukuriče samo kad ugleda svjetlost zore. Stavite ga u tamu i nikad neće zakukurikati. Ja sam vidio svjetlo i kukuričem!
-Muhammad Ali

Kakva bi tišina nastala kad bi svi ljudi govorili samo ono što znaju.
-Karel Čapek

Istina je da smo ujedno fantastačna bića ali si tako lako prerežemo krila u čast onoga što se zove "matrica".
-Neverin

Brak između kapitalizma i demokracije je gotov.
-Slavoje Žižek, slovenski filozof, u govoru prosvjenicima na Wall Streetu

“Intuitivni um sveti je dar, a racionalni um onaj koji vjerno služi.
Stvorili smo društvo koje odaje počast slugama, a koje je zaboravilo na dar.” - Einstein

Opasno je živjeti u svijetu i to ne zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji to gledaju i ništa ne čine.
-Albert Einstein

Moj mozak je samo prijamnik. U svemiru postoji neka jezgra iz koga mi crpimo znanje, snagu, inspiraciju. Nisam prodro u tajne te jezgre, ali znam da ona postoji.
-Nikola Tesla

Nemoj pokušavati postati netko
Nemoj sebe pretvarati u nešto
Nemoj biti meditant.
Nemoj postati prosvjetljen.
Kada sjediš, sjedi.
Kada hodaš, hodaj.
Ne teži ničemu.
Ne opiraj se ničemu.
-Ajhan Chah

Ne šalji um u potragu za samim sobom;
nema uma, njegova suština je prazna.
Pa ipak, iako prazan, nema mu kraja,
i sve je jasno.
U velikom spokoju, gde jasnoća i praznina nisu odvojeni,
budi vrhunski meditant neometene meditacije nemeditacije.
-Lama Gendun Rimpoche

Ako koristiš svoj um za proučavanje stvarnosti nećeš razumjeti niti svoj um niti stvarnost.
Ako proučavaš stvarnost ne koristeći um, razumjeti ćeš oboje.
-Bodhidharma

Nisam ovdje ni tamo.
Nisam u pravu niti u krivu.
Ne postojim,ali nisam ne-postojeć.
Nit sam u Samsari niti u Nirvani.
Svim Buddhama klanjam se zbog učenja o praznini. Hvala Vam!

Pobjednička zastava Buddhine Mudrosti
Šesnaesti Gyalwa Karmapa Rangjung Rigpe Dorje vidio je ovu zastavu u snu i objavio „Gdje se god bude vila ova zastava Dharma će cvjetati“ Povijesno gledano predviđanja Karmapi pokazala su se točnima

Pravo je tibetanskoga naroda samoodređenje i slobodna praksa tradicije Prosvjetljenja u svojoj vlastitoj zemlji.

Moja religija je živjeti i umrijeti bez žaljenja.
-Milarepa

Ako imaš neku određenu vjeru ili religiju to je dobro. Ali preživjeti možeš i bez njih!
-14. Dalaj Lama Tenzing Gyatso

Veliki orao istoka
Maše krilima i leti s lakoćom
Lebdeći slobodno na nebu
Bez ikakva straha od pada.
Na isti način nevezani yogi
Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
Ne radi straha od buke ili smetnje
Nego zato jer je to put siddha.
-Milarepa

Dok trčiš za svojim mislima
poput psa si koji ganja bačeni mu štap
Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
Umjesto toga budi poput lava
koji umjesto da lovi štap
svoj pogled skreće prema bacaču.
Na lava se štap baca samo jedanput!
-Milarepa

Buddha je neke ljude podučavao učenjem dualizma da im pomogne
izbjeći grijeh i zadobiti duhovnu dobrobit.
Druge je podučavao ne-dualizmu, koji je nekima bio zastrašujuć.

Prinijeti kao žrtvu tri stotine posuda hrane triput dnevno ne može se mjeriti sa
duhovnom korišću koja se postigne jednim trenutkom ljubavi.

Sve filozofije su mentalne fabrikacije.
Nikada nije postojala jedna jedinstvena doktrina po kojoj bi pojedinac mogao spoznati pravu srž stvari.
-Nagarjuna

Myanmar resistance

Klimatski kult groteskni je savez vladinog i znanstvenog establišmenta, političke ljevice koja tvrdi da je ‘protiv establišmenta’, i zelenih. To je kult iz koristi, kojim establišment dobiva svoj porez i plan kontrole za ‘klimatske promjene’, dok ljevica i zeleni, u koje su infiltrirani državni agenti, također imaju svoje osobne planove.

...kao što je sigurno da EU nikad ne bi prošla bez otpora da se otpočetka otvoreno reklo kuda se stremi, no tu se vidi efikasnost metode ‘totalitarističkog šuljanja’ koje je jednako starom problemu o tome kako skuhati žabu u loncu, a da ne ona iskoči van. Ubaciš je u hladnu vodu i griješ je dok ne proključa, pa žaba bude kuhana, a da nije ni primijetila.

Korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije koju u šaci drži mali broj korporatista i sve što radi jest u njihovom interesu.

Krajnja želja korporatizma, kao i svakog drugog totalitarnog sustava, jest da uđe u domove i misli ljude, da sve potpuno podredi sebi. To je teško silom, ali se može napraviti programiranjem, gdje će onda ovce same sebe čuvati.

-Krešimir Mišak

Niti na nebu
Niti na dnu oceana
Ni u planinskoj špilji
Ne može se naći mjesto na svijetu
Gdje može krivac uteći
Od posljedica svoje krivnje.
Buddha, Dh 127

Odajem poštovanje umu,
koji je poput dragulja koji ispunjava želje,
kojim možemo postići sve naše ciljeve.
Priroda uma osnova je svega;
ni u Samsari, ni u Nirvani, ničega nema što iz njega ne izvire.
Guhyagarbha tantra

Na putu ka istini
čovjek moze napraviti
samo dvije greške.
Da ne prođe cijelim putem,
ili - da ne krene.
-Buddha

"Ja nisam, Ja neću biti.
Ja nemam, Ja neću imati.
Ovo plaši svu djecu…,
I ubija strah u mudrima."
-Nagarjuna

Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
-Kamalasila

Kakva god je radost na svijetu
Proizlazi iz želje da drugi budu sretni,
A kakva god je patnja na ovom svijetu
Proizlazi iz želja da ja budem sretan.

Postoji li potreba da se kaže nešto više?
Djetinjasti rade u svoju korist,
Buddhe rade za dobrobit drugih.
Pogledaj samo razliku među njima!
-Shantideva

U radosti i boli svi su jednaki
Dakle budi čuvar svih kao samoga sebe
-Shantideva

Spasi me od sumnje, toga strašnog duha,
Okrutnog koji plovi nebom
Krajnje sljepoće, koji šteti
Mojem stremljenju ka uvjerenju,
Koji ubija moje oslobođenje
-Prvi Dalaj Lama Gedun Drub

Ako se pokušaš na trenutak sprijateljiti
s neprijateljem postat će ti prijatelj.
Ako se ponašaš prema prijatelju kao
prema neprijatelju isto će se tako promjenit
i u suprotno. Zato mudri nikada ne podliježu
vezivanju za hranu, odjeću ili ugled kao ni za
prijatelje i neprijatelje razumijevajući ne-trajnost
privremenih odnosa. Otac postaje sin u
drugom životu, majka postaje žena,
neprijatelj prijatelj. Sve se uvijek mijenja.
Prema tome ništa nije definitivno u Samsari.
-Shakyamuni Buddha

Buddha reče i ovo:

"Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
čiji plod prima radosno i zadovoljno."

" Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

"Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

"Volja za životom je zakon života,
ko ga ne ispunjava nestaje,
odnosi ga bujica okolnosti.
Junak koji stvarno živi,
uživa radosti življenja."

„Als die Nazis die Kommunisten holten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Kommunist.
Als sie die Sozialdemokraten einsperrten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Sozialdemokrat.
Als sie die Gewerkschafter holten, habe ich nicht protestiert; ich war ja kein Gewerkschafter.
Als sie mich holten, gab es keinen mehr, der protestieren konnte.“
-Martin Niemöller

Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
-Stipe Božić

Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
-Beowulf

Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
Vojnik: Zar tako kažu?
Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

…ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
-Beowulf

Free Counter